Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, amandman koji sam u ime poslaničke grupe SRS podnela na član 1. i tražila brisanje ovog člana odnosi se na poslove koji čine pravosudnu upravu. Razlog za to jeste što je rešenje koje Vlada kao predlagač ovde predlaže, jeste da je samo rešenje u koliziji sa stavom 1. tog istog člana 70., a javnosti radi, moramo da kažemo da se ovaj zakon za poslednje tri godine već šesti put menja.

U obrazloženju nam kažete da je ovo usaglašeno sa SSP, odnosno sa prelaznim trgovinskim sporazumom, ali nam nikako nije jasno zašto je izabran ovaj tajming za donošenje ovog zakona odnosno za ovakav predlog, obzirom da se tiče budžete. Jeste da je budžet takođe na ovoj sednici na dnevnom redu i da smo završili raspravu o budžetu, da se večeras očekuje i glasanje. Ali, po redosledu stvari bi ovaj zakon trebalo da bude usvojen pre usvajanja budžeta jer se tiče upravo rashoda koji vi sada delite, odnosno ovlašćenja za plate osoblja, kako vi kažete zaposlenih u pravosuđu je u nadležnosti vašeg ministarstva, a plate sudija u razdelu Visokog saveta sudstva.

Sad, zašto ste vi ovo tako odlučili da uradite? Vi nas niste u načelnoj raspravi ubedili. Dakle, ništa nismo dobili kao opipljiv dokaz zašto je to racionalnije kada su to sredstva koja su opet iz jednog budžeta.

Javnosti radi, moramo da kažemo da ste, kada je Ustavni sud u pitanju, sasvim drugačije to rešili. Odredili ste, dali ste mogućnost sudijama Ustavnog suda da određuju kolika će plata biti njihovim saradnicima. A sada svi oni koji rade u pravosuđu, osim sudija, su u vašoj nadležnosti. Objektivno mogu da se plaše hoće li uopšte biti plate, šta ćete vi da odlučite, kako ćete da odlučite, jer Visoki savet sudstva može da ima neki drugi interes, važno je da sudije imaju platu. Da li će imati daktilografi, službenici u pisarnici i svi ostali, to je sada manje značajno.

Dakle, podelili ste zaposlene u pravosuđu, verovatno imate razloga za tako nešto, možda i zbog nezadovoljstva zaposlenih u pravosuđu i zbog uticaja na sindikate i ko zna zbog čega sve. Sudije, dakle, u Ustavnom sudu mogu da odrede kolike će plate biti njihovih saradnika, a ovde sada u sasvim drugačiji pogled na pravosuđe, kod ostalih sudova imate u vidu.

Što se tiče, potrebe da sve kontrolišete i ovde se ta potreba vidi. Vi kao da želite da imate potpunu kontrolu i da utičete na to koliko će se ljudi zaposliti u upravi koja opslužuje tužilaštvo, recimo, kolike će plate biti. Ali, mi ne znamo na osnovu čega vi to odlučujete i koje su vam parametri za tako nešto. Gledajući budžet, pogotovo onu stranu na 444 ili 688, a pogotovo 444, videli smo da još ne znate ni kako vam se zovu ti transforimsani sudovi, a kamo li nešto drugo. Dakle, i dalje opredeljujete sredstva za neke sudove koji više ne postoje.

Moram da navedem kako je taj član 70. ranije glasio. Ovaj stav 3. koji sada hoćete da menjate, u stvari 3. i 4. menjate, ali u stavu 3. poslovi pravosudne uprave koje vrši Visoki savet sudstva su – utvrđivanje opštih smernica za unutrašnje uređenje sudova. Vođenje ličnih listova sudija, sudija porotnika i sudija osoblja, predlaganje dela budžeta za rad sudova za tekuće rashode i sad kažete – osim rashoda za sudsko osoblje i raspodele ovih sredstava, vršenja nadzora nad namenskim korišćenjem budžetskih sredstava i vršenje nadzora nad finansijskim i materijalnim poslovanjem sudova.

Mi, objektivno sumnjamo da imate podršku od zaposlenih u pravosuđu za ovako nešto. Da ste i njima, na neki način, ostali dužni objašnjenje zašto se ovo ovako radi. Zašto imamo više kategorija zaposlenih državnih službenika? Kaže, pozivate se ovde na Vladinu uredbu, ali to je podzakonski akt koji govori o tome ko su državni službenici. To ne bi smelo da ima ovakav uticaj na donošenje ovakvog zakona. Na kraju krajeva, što to ranije niste uradili kada ste ovu poslednju izmenu imali nego sada pred sam budžet. Da li ste to predvideli ili se nešto u međuvremenu desilo? Mi to nismo mogli da zaključimo, ni na osnovu obrazloženja koji ide uz ovaj zakon. Naš amandman mislim da je u redu, ali epilogu usvajanja amandmana bi bio povlačenjem ovog zakona iz procedure. Praktično, nema nikakvog smisla da zakon opstane jer oni traži izmenu u članu 70. i člana 83, gde se govori o rashodima za sudsko osoblje i tu su svi osim sudije. Da li jedino sudije u sudovima rade, pa Visoki savet sudstva će samo da vodi računa o sudijama, neka njima bude dobro, hajde da čuvamo one koje ste izabrali, a svi ovi drugi bez kojih te sudije ne mogu da mrdnu ni repom, jer vi valjda znate ko radi presude i ko priprema sve i šta posao sudija, šta je posao onih saradnika. To je sada u vašoj nekoj nadležnosti. Da li ćete vi to moći sve da uradite kako treba, to je pitanje, ali mislimo da će to biti zaposleni drugog reda.

Mi ne smatramo da sudije ne trebaju da dobiju adekvatan položaj u društvu i da treba da budu i adekvatno nagrađeni. Mnogo je takvih koji nisu u ovom društvu na adekvatan način i nagrađeni, nagrađeni koji nemaju taj društveni položaj koji zaslužuju. To je zbog toga što se neprestano urušavaju sve institucije, pa i pravosuđe. Nažalost, vi niste dobili prelaznu ocenu kod EU kojoj toliko hrlite i želite što pre da stignete. Vidimo da vam gledaju kroz prste što reforma pravosuđa nije urađena kako su oni očekivali i što su sve negativne pojave koje su vezane i za pravosuđe i za mnoge druge oblasti, nažalost, do te mere, mislim pre svega na korupciju, narasle da je to više zabrinjavajuće. To je način na koji radi, a to je ono što ona i želi, na kraju krajeva, da postigne. Oni jedno pričaju, a drugo rade, ali vi to ne želite dobro da vidite.

Malopre, recimo, jedan kolega poslanik grubo je uvredio jednog bivšeg predsednika i reče da je psihopata. Sada kada bih ja rekla da je, recimo, Zoran Đinđić mafijaški premijer dobila bih od gospođe Čomić opomenu, pretpostavljam. Pošto nije reagovala, ni ona ni gospođa Slavica Đukić-Dejanović koja je predsedavala, na tako nešto, normalno je da se urušava ugled ove institucije i institucije predsednika Republike. Tako isto i pravosuđa. Hajde sada da kažemo – Tadić je psihopata. Koliko puta smo pokušali nešto da kažemo za predsednika Republike, ne ne možemo, govor mržnje, a tu sedi psihijatar koji neće da kaže – ko si ti čoveče da kažeš za nekoga da je psihopata.

Tako mi funkcionišemo po različitim aršinima. Danas vam se nešto tupilo da ovo razdvojite, a niste dali ništa u obrazloženju čime bi uverili te ljude koji rade u pravosuđu da je ovako racionalnije, da je ovako bolje iz nekog objektivnog razloga, jer su izvori prihoda svuda isti, koliko vidim, i za jedne i za druge, a imaju sopstvene prihode. Šta se dešava sa tim sopstvenim prihodima?

Hajde sada zbog tih ljudi koji rade u pravosuđu da nam objasnite šta ste stvarno hteli ovim da postignete, jer se u načelnoj raspravi niste skoro osvrnuli na ovaj zakon. Objedinili ste ovde raspravu o osam zakona, svako se dotakao nečeg što ga je interesovalo, ali koliko sam se god trudila da pronađem išta i šta bi bilo racionalno u onom, pre svega, finansijskom smislu za zaposlene u pravosuđu da ovako nešto uradite, bilo da hoćete da ih nagradite, bilo da im smanjite ono što im sleduje ili da držite pod kontrolom na kratkoj uzici. Mi smo narodni poslanici bili u situaciji u jednom periodu da nam ministar finansija uskraćuje platu ako se neki zakon ne donese u određenom roku. To se dešavalo 2000. godine. Možete i vi tako ako vam se prohte na osnovu ovog zakona da odredite da sudije primaju platu petoga, a svi ostali zaposleni 25, pa ćemo da vidimo kako ćemo sa njima. Hoće li da štrajkuju, neće da štrajkuju.

Možda ja ovo nisam dobro shvatila, možda smo mi potpuno promašili temu, ali vi nama niste ništa objasnili po ovom pitanju. Hajde što niste nama objasnili, objasnite zaposlenima u pravosuđu šta ste ovim hteli da postignete. Ono osnovno što smo hteli da vam kažemo, ovaj zakon ne može da se donese istovremeno sa budžetom, pogotovo ne može da bude izglasan posle budžeta. Morao je da bude u raspravi pre budžeta, pa onda da se ugradi u budžet. Ne može naopako, ali u ovoj državi može sve. Može budžet da dođe pred Novu godinu, iako je trebalo da dođe početkom novembra. Eto toliko hvala.
Gospođo ministre, hteli bismo pre svega da sa vama sučelimo stavove i bilo bi dobro da se javite i kažete koju reč na naše primedbe, a ne sa gospođom Čomić, ona ipak samo predsedava sednicom i zaista ne želimo da se sukobljavamo sa njom, niti da ona bude vaš glasnogovornik, nego ste vi zato i došli ovde i pozvani da dođete u parlament i da nam kažete da nismo u pravu ili da govorimo o stvarima koje nisu na dnevnom redu.

(Predsedavajuća: Molim vas da ne obmanjujete javnost. Nema govora o sukobljavanju predsedavajućeg i poslanika. Ono što se dešava tokom sednice je, da narodni poslanici: Dušan Marić, narodni poslanik Sreto Perić i narodni poslanik Petar Jojić smatraju da mogu da prisustvuju sednici, uzimaju reč i krše odredbe Poslovnika, bez toga da ja primenjujem Poslovnik i član 27. i član 106. i da ih podsetim da su dužni da govore o temi dnevnog reda. Molim vas, i vi takođe, o temi dnevnog reda.)

Hoću, gospođo Čomić. Zaista cenim vašu principijelnost. Vi ste dokazali na delu.

(Predsedavajuća: Kada vas upozoravam da ste u obavezi da govorite o temi dnevnog reda, da ste u obavezi da predsedavajućeg saslušate i da, ako želite da govorite o povredi Poslovnika, koji je neposredno učinila predsedavajuća, da tražite reč i da dobijete reč na osnovu povrede Poslovnika. Mimo toga, sve ostalo podrazumeva da imate nameru da kršite odredbe Poslovnika koji vas obavezuju na koji način i kako možete da se ophodite sa drugim poslanicima na sednici Narodne skupštine.)

Dobro, biće onako kako gospođa Čomić kaže, tako mora da bude da se nešto ne promeni. Naš sledeći amandman je, gospođo ministre, logičan sled ovog prvog amandmana. Član 83. koji govori o predlaganju i izvršavanju budžetskih sredstava nalaže Visokom savetu sudstva da on predlaže obim i strukturu budžetskih sredstava neophodni za tekuće raspodele, uz prethodno pribavljeno mišljenje ministarstva nadležnog za pravosuđe i vrši raspodelu ovih sredstava na sudove. To je sadašnja situacija, ono što do sada važi.

Vi sada zadržavate ovo rešenje i kažete sve to može da radi Visoki saveti sudstva, osim da predlaže obim i strukturu budžetskih sredstava neophodnih za tekuće rashode za sudsko osoblje.

Ponovo vas pozivam, slobodno uzmite reč, pritisnite ovo crveno dugme i kažite nam zašto to radite. Ne samo nama, nego onima koji su zaposleni u pravosuđu, oni koji čine sudsko osoblje. Jer, u obrazloženju koje ste nam dostavili, apsolutno ništa od toga ne stoji. Kažete da Vlada ne prihvata amandman iz razloga što je pitanje nadležnosti u odnosu na predlaganje i raspodelu budžetskih sredstava za sudsko osoblje uređeno članom 1. Predloga zakona, ovaj koji mi osporavamo, jer tražimo da se zadrži postojeće stanje, kojim je izvršena dopuna člana 70. stav 4. Zakona o uređenju sudova. Pored toga, položaj i plate državnih službenika i nameštenika su uređeni zakonima i podzakonskim propisima koji jedinstveno uređuju ova pitanja za sve državne službenike i nameštenike.

Vi ste tu nešto uredbom bili rešavali. Sada to hoćete da prebacite u zakon. U međuvremenu je donet Zakon o državnim službenicima i platama, i ostalo, šta ti ja znam. Ali, ne mislimo da sudovi trebaju na ovaj način to da reše, već smatramo da je Visoki savet sudstva kompetentniji da predloži budžetu koja su to sredstva koja su potrebna za ove namene.

Ne znam da li se mi razumemo ili vi smatrate da mi nismo dostojni da dobijemo bilo kakav odgovor? Možemo tako, možemo da s igramo gluvih telefona. Pričaćemo koliko vremena imamo da pričamo. U ovoj sali neko može da kaže svašta, a neko ne može da kaže ništa. Neko može da kaže da smo u prethodnom periodu imali vođe psihopate i da ne dobiju opomenu, a neko može ovde da da argumentaciju u prilog upravo raspravi po ovoj tački dnevnog reda jer nam član 70 upravo govori o budžetskim sredstvima i rashodima za namensko korišćenje budžetskih sredstava i nadzor nad finansijskim i materijalnim poslovanjem sudstva i predoči vam to, da u Velikoj Plani plaćamo, a imamo praznu zgradu suda i da bude prekinut ili opomenut. Mislim, svašta ovde može da bude.

Zato ste vi i došli kao predlagač zakona da kažete – jeste, to ima smisla, ili nema smisla, govorite gluposti, to nije tako. Ili, tu ćemo zgradu upotrebiti za nešto drugo. Ili, ovo mora da bude ovako zbog toga i toga, jer ćemo na taj način uštedeti, ne znam koliko sredstava. Nešto nam kažite. Nemojte samo da nas bledo gledate i da ispijate kapućino, a da mi ovde pričamo sami sa sobom. Zaista zbog toga nismo došli, niti smo zbog toga podnosili amandmane. Dajte nam neki validan dokument i ubedite nas da mi pričamo gluposti. Jer, moguće je da mi pričamo gluposti. Uzmite reč i kažite nam – to je zbog toga i toga, u stvari, treba da izazovemo takav i takav efekat, treba da uštedimo toliko para, to je racionalnije iz tog i tog razloga.

Zakoni samo iz tog razloga treba da se donose, a ne zbog toga što se nekom prohtelo da nešto promeni ili da preuzme neku nadležnost od ovoga a da oduzme od onoga.

Kad je budžet u pitanju, pogotovo kad je deficitarni budžet u pitanju, sa ovolikim deficitom, pa valjda nam je važno ko kakvu odluku donosi i gde se troše pare, gde možemo da uštedimo, koga možemo da nagradimo, od ovoga da uzmemo onome da damo, jer je društveno značajnije. Onoliko smo imali na budžet primedbi, ništa od toga nije prošlo. Kakva će godina da bude, to ćemo svi mi zajedno da vidimo i da osetimo. Pa već osećamo, evo već sudske takse, sad će akcize, sad će svašta nešto. Negde moraju da se nađu te pare. Sad će zaduživanja, a sve ćemo to mi osetiti po svom standardu.

Vrlo smo zainteresovani za ovu temu, ne samo mi kao narodni poslanici, nego i građani Srbije. Ne mogu njihove pare da se razbacuju tek tako. Nije njima je sve jedno ko odlučuje o njihovim parama. Nije te pare u budžet niko doneo od svog babe pa stavio tamo u neku zajedničku kasu. Nego mi svakodnevno kroz one sudske takse što su nekad bile, onako se lepile, sad se ne lepe nego se uplaćuju jer ne možete da doštampate toliko, očigledno ili je to neki bolji način, ne znam ni sama, nije bitno, sve je nešto modernizovano, ali je sve gore i gore i procesi traju sve duže i duže i sve nam je teže da se sudimo jer nemam para nikoga da tužimo, da ja vama kažem.

Ljudi su pribegli samo u pomoć, ko je jači, pa vade pištolje tamo, motike ne znam ni ja, sekire jedni na druge jer neće da se sude, jer nemaju para da se sude, nemaju pare da plate autobus da odu do suda, kamoli nešto drugo. Hvala vam lepo.
U poglavlju 3 – Izvršavanje budžeta, članom 11. u stavu 1. ste predvideli da se obaveze prema korisnicima budžetskih sredstava izvršavaju srazmerno ostvarenim prihodima i primanjima budžeta. Mi smo amandmanom zatražili da u nastavku teksta stoji – osim za transfere organizacijama socijalnog osiguranja. Smatramo da je neophodno od smanjenja izdvajanja iz budžeta isključiti penzionere i druge kategorije socijalnog staranja, imajući u vidu pre svega činjenicu da ogroman broj penzionera ima niska primanja, koja im ne obezbeđuju ni golu egzistenciju i samo umanjenje penzija bilo bi za njih pogubno, štetno i neprimereno.
Naravno, usled neuravnoteženih kretanja u prihodima i rashodima tokom izvršenja budžeta vi morate da pristupite zaduživanju zbog tekuće likvidnosti. Mislim da se ovo upravo na to odnosi. Izgleda da ćete u takvu situaciju dovesti zemlju. Međutim, savremena ekonomska teorija ne može da objasni vašu ekonomsku i budžetsku politiku. Sa jedne strane nema usmeravanja potencijala ekonomije ka stvaranju bogatstva i kapitala, a sa druge opet nema uvećanja i poboljšanja socijalnog ambijenta i položaja velike većine građana. Spoljnotrgovinski bilans tragično se uvećava, nema poboljšanja stanja spoljne i unutrašnje zaduženosti, dugovi privrede i građana neprestano rastu i realno i nominalno, a najsažetije raste broj reformskih opredeljenja i obrnuto srazmerno jačaju igre i realnosti propadanja. U situaciji smo da moramo istražiti uzroke odsustva…
Gospodin Martinović je podneo amandman, gospodine ministre, i vi ste ga prihvatili. Mislim da je dobro što smo vam skrenuli pažnju na ovaj član zakona, ali dodala bih u prilog ovom obrazloženju ovog amandmana, a i zbog javnosti, da znaju na šta se odnosi ovaj amandman, čitav član 5. opisuje svrhu upravne inspekcije.
Vi ste predložili da on glasi da u obavljanju poslova inspekcijskog nadzora upravna inspekcija posebno doprinosi obezbeđivanju poštovanja načela zakonitosti u radu državnih organa, organa autonomnih pokrajina, jedinica lokalnih samouprava i imalaca javnih ovlašćenja. Tu smo tražili da se stavi tačka, da je to dovoljno, kao i da se briše preostali deo teksta, koji glasi – poštovanje ljudskih i manjinskih prava i sloboda u postupku pred organima državne uprave, organima autonomnih pokrajna i jedinica lokalne samouprave i imaocima javnih ovlašćenja.
Očigledno je da smo s pravom tražili tako nešto. Vi niste dali obrazloženje u toku rasprave u načelu zašto ste ljudska i manjinska prava izdvojili od svih ostalih prava koja su ustavom predviđena. S toga je i opravdana bila intervencija sa naše strane i usvajanje amandmana sa vaše strane. Ali, tome je nagnalo na razmišljanje i u toku rasprave u načelu da tvrdim da se zaista ne posvećujete dovoljno, ne samo vi, znamo mi ko priprema zakone, nego svi vi u Vladi kada pripremate zakone ne vodite računa da ih prilagodite zaista našim uslovima, već preuzimate gotova rešenja.
Mislite da je sada zakon znatno napredniji i da je više prilagođen evropskim standardima ako u opšte spomenemo ljudska i manjinska prava. Kao da se dovodi u pitanje da li se kod nas u Srbiji poštuju ljudska i manjinska prava. Nema zemlje u svetu gde se više poštuju ljudska i manjinska prava nego u Srbiji. Vi ćete to sigurno da potvrdite i da se sa mnom usaglasite. Otkud sada ta potreba da stalno mi u zakone guramo tako nešto? Na taj način praktično izazivamo neke da dođu do zaključka da mi imamo potrebu da sada na jedan način, koji je neadekvatan, jer ako Ustav štiti na adekvatan način ljudska i manjinska prava, zašto imamo potrebu da sada to stavljamo u zakone?
Drago mi je da ste prihvatili ovaj amandman gospodina Martinovića, ali sam prosto htela da, zarad javnosti i kolega koji treba da glasaju o ovom amandmanu, jer vi ste ga prihvatili, to ne znači da će on biti i sastavni deo zakona, jer treba da se poslanička većina izjasni o ovom amandmanu, dam dodatno objašnjenje. Hvala.
Član 6. se tiče samostalnosti u radu upravnih inspektora. Malo ću da se vratim na to da smo vas ubeđivali da nam i nije bio potreban ovaj zakon, da bismo bili srećniji kao poslanička grupa, takav je stav SRS da je ova materija regulisana Zakonom o državnoj upravi. Protiv smo multiplikacije zakona. Mogao je da bude kao što je to ranije bivalo, i sad upravna inspekcija radi na osnovu samo ona četiri člana Zakona o državnoj upravi koja su preostala, ali vi to tako zamišljate, tako predlažete, ovaj će zakon verovatno proći.

Prihvatili ste neke od amandmana i naše i gospodina Mehe Omerovića, videla sam, to sve ide ka poboljšanju samog teksta zakona, ali se mnogo lakše radi. Mnogo bolje funkcioniše pravni sistem u državi ukoliko je manje zakona, pogotovo kada regulišu istu materiju, bez obzira što mi imamo potrebu da do tančina nešto preciziramo, upravo tada možemo da izazovemo najveću zabunu.

Ovim amandmanom smo intervenisali na član 6. stav 2, gde stoji da je upravni inspektor samostalan u radu, u granicama ovlašćenja utvrđenih zakonom, što je logično, i da je za svoj rad lično odgovoran. Smatrali smo da reči "lično odgovoran" treba da se zamene rečima da je odgovoran glavnom inspektoru. Zbog čega? Išli smo logikom samog Ustava i člana 125. Ustava, gde u stavu 3. stoji, recimo, ministarstvo kao organ uprave i ministar kao neko ko je na čelu tog organa uprave: "ministri su za svoj rad i za stanje u oblasti iz delokruga ministarstva odgovorni predsedniku Vlade, Vladi i Narodnoj skupštini". Dakle, logično.

Ovde, takođe, po našem mišljenju, inspektor treba da bude odgovoran glavnom inspektoru. Podrazumeva se, na osnovu ostalih propisa, da je on odgovoran prekršajno, krivično ili disciplinski, opet tom istom glavnom inspektoru ili kome već ili direktoru u ministarstvu.

Mislimo da je ovaj amandman mogao da bude prihvaćen i da bi on na bolji način definisao ovo što ste vi hteli da definišete, a to je odgovornost samog inspektora. Daleko je precizniji, a osnov odgovornosti se crpi iz korpusa ostalih zakona. Na vama da još uvek razmislite, vi imate vremena i u toku ove rasprave da se izjasnite, ali ovo je bilo moje dopunsko objašnjenje.

Vreme koje sam koristila je od predstavnika poslaničke grupe, za gospođu Čomić.
 Gospodine ministre, član 13, odnosno naslov iznad člana 13. glasi "Ograničenje inspektora u obavljanju dugih poslova".
Prvo, smatramo da je to suvišno, a sa druge strane kada govorite o upravnom inspektoru, vi stalno zaboravljate na ovog glavnog inspektora. Mi smo tražili da ovde vi tretirate glavnog inspektora isto kao i upravnog inspektora i vi nam u obrazloženju kažete da to u stvari i jeste tako i pozivate se na član 9. ali mi iz tog člana 9. vidimo da upravni inspektor u stvari jeste jedna dvojna ličnost. Zato što ste formirali taj direktorat, na čelu direktorata jeste direktor, povlaka glavni upravni inspektor. Malo deluje smešno, morate priznati. Dakle, ili je direktor ili je glavni upravni inspektor. Vi kažete, ovde u samom zakonu, u zagradi, u daljem tekstu, glavni upravni inspektor. Ali dozvolićete, za pravno normiranje ali i inače je neprihvatljivo da neko bude i direktor i da ima ta ovlašćenja i da bude glavni upravni inspektor.
Dakle, on može da obavlja upravni nadzor i u tom slučaju, koliko postoji žalba, a mi znamo da se žalba upućuje vama, žalba na sve ono što rade drugi upravni inspektori kojim je on nadređen upućuje se njemu. Pa ako me boli glava od ovolikog vašeg normiranja, šta je on, da li je glavni upravni inspektor, da li je direktor, da li upravni inspektor, pa ne boli glava, čini vam se ni zbog ovog našeg amandmana da u članu 13. pored toga da upravni inspektor ne može da obavlja određene privredne ili druge delatnosti, koje ga dovode u sukob interesa stoji i taj glavni upravni inspektor. Ne dopada se nama ništa što ste vi regulisali vezano za tog upravnog inspektora, pogotovo ne da ga vi predlažete, da ga Vlada postavi na određen broj godina, čini mi se na pet godina.
Vi jedno pričate, drugo radite. Ovamo se zalažete za to da se raspisuju konkursi, pa da nađemo najbolje kadrove, pa ovo je izuzetno stručan posao, a sa druge strane vidi se da će to biti politički kadar.
Uopšte, čini nam se ceo zakon kad pogledamo da, u stvari, želite, iako nam je budžet ovakav kakav jeste, udomite pred izbore ili za ubuduće jedan veliki broj vaših kadrova koji imaju određeno obrazovanje, naravno, kako se to i traži članom 10. ovog zakona - visokoobrazovani ljudi, diplomirani pravnici sa određenim brojem godina radnog iskustva.
Dakle, vi ste ovaj amandman odbili, smatrajući da je to suvišno i da se to podrazumeva, da je upravni inspektor isto što i glavni upravni inspektor. Dakle, direktor, glavni upravni inspektor, upravni inspektor, sve je to taj čovek koga ćete vi predložiti u najskorije vreme Vladi Republike Srbije. Videćemo ko će to biti. Hvala.
Gospodine ministre, skrenuli smo vam pažnju u načelnoj raspravi da smo nezadovoljni kako se zakonom regulisalo ne samo poveravanje poslova, nego uopšte organizacijom upravne inspekcije. Pokušali smo da ovim amandmanom pomognemo, jer nam je nejasno, ako ste poverili posao gradskoj upravi, ko rukovodi tom inspekcijom, da li je to načelnik uprave ili i tu postoji glavni gradski upravni inspektor? Logično je da postoji. Ne vidim šta gubimo time, jer sigurno neko mora da se izdigne iznad ostalih upravnih inspektora na tom nivou lokalne samouprave, da rukovodi tim organom, a i zbog odgovornosti jer jasno je da ministarstvo može i svog upravnog inspektora, pa čak i glavni upravni inspektor odnosno direktor može da vrši upravni nadzor na nivou Grada Beograda, to se dešavalo i ranije. Imali smo taj slučaj. Takva organizacija je postojala i 80-ih godina, pa i ne obavesti ovog glavnog gradskog upravnog inspektora a dođe da izvrši, recimo, inspekcijski pregled, što je nekorektno, ali može da se radi i drugačije. Može i zajednički pregled da se vrši, ali opet neko mora da bude odgovoran za rad svih tih inspektora na nivou Grada Beograda, jer vidim da ste ga izdvojili iz svih ostalih oblika lokalne samouprave.

Govorila sam u načelnoj raspravi da je nedovoljno objašnjeno kako će funkcionisati upravna inspekcija na nivou čitave Srbije. Očigledno, po nekim okruzima, ali nije nam baš potpuno jasno, pa sumnjamo čak i u to. Pre smo skloni da verujemo da ćete neku novu teritorijalnu organizaciju da osmislite jer vidimo za dva okruga imate jednog upravnog inspektora. Nemoguće je da taj čovek uspe da završi posao kako treba i da to bude delotvorno i da se postigne neki efekat upravne inspekcije i zato uopšte sumnjamo u to da će ovaj zakon biti od velike važnosti, odnosno da će dati neke rezultate u onoj oblasti u kojoj se očekuje jer je potreban veliki broj upravnih inspektora koji, obzirom na broj subjekata koji će biti kontrolisan, može da postigne da tu kontrolu izvrši. Ako imamo više od 18 ili 20 hiljada subjekata koje kontroliše, ne znam kako to mislite da kontroliše. Ostali ste nam dužni to objašnjenje.

Vi ste otišli kada smo počeli raspravu u načelu, kada je naša poslanička grupa diskutovala na tu temu. Sada imate vremena, možete da kažete šta ste mislili, da barem javnost zna, da lokalna samouprava zna. Znate, nismo samo mi zainteresovani, nisu samo građani zainteresovani kome će se obratiti u slučaju da organ uprave nešto ne radi kako treba. Lokalna samouprava ne zna kako će biti kontrolisana. Javna preduzeća ne znaju ko će ih kontrolisati, da li će doći neko iz Beograda ili će tamo negde u Nišavskom doći neko iz Niša ili ne znam ko, gde će sedeti ta upravna inspekcija, koliko će biti tih ljudi. Nema ništa u zakonu o tome, a vi niste u svom obraćanju braneći zakon ništa rekli po tom pitanju. Stoga mislimo da nije loše da to i sada kažete. Gospodin Šarović je hteo da vam pomogne barem u ovom delu, gde vi poveravate poslove upravnoj inspekciji Gradu Beogradu. Neka se propiše da postoji glavni inspektor, pa da znamo ko nam odgovara ako nešto ne valja i koga treba za uši vući ili prozivati. Hvala.
Gospodine ministre, ja mislim da smo vam mi kao poslanička grupa stvarno znatno pomogli da popravite Predlog zakona. Koliko ja vidim, dosta ste naših amandmana prihvatili. Mi smo se trudili da ovu materiju zaista stručno obradimo, jer ovo nije zakon koji izražava neki politički stav i zato smo zainteresovani da Uprava radi onako kako bi svi želeli i da ona bude efikasna. Pretpostavljam da smo vam u tome pomogli.
Ali, u članu 27. u kome govorite o preventivnim merama, kažete: "Upravni inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora u cilju sprečavanja nastupanja štetnih posledica zbog nedostataka i nepravilnosti u sprovođenju zakona i drugih propisa, čije izvršenje nadzire, može preduzimati i odgovarajuće preventivne mere, kao što su upozorenje nadziranog organa na obaveze iz propisa, ukazivanje na moguće štetne posledice, predlaganje mera za otklanjanje njihovih uzroka i slično", može da navede na zaključak da ste vi ovde imali dobru nameru da pomognete svim nadziranim organima da isprave neke greške i da se vladaju u okviru zakona.
Ali, zaboravili ste da se tu ipak radi o državnim organima, pre svega, koji su dužni da poštuju zakon i da ne treba niko njih da uči. Nismo mi u pačijoj školi pa da ih neko uči kako da rade. Ako ne rade kako treba, nisu ovde tako te mere drastične. Upravni inspektor dođe, napravi zapisnik i tim zapisnikom on već ukaže na nepravilnosti i ostavi rok da se te nepravilnosti isprave i tek posle toga dolazi ponovo, ako ga onda ne obavesti, da ponovo vidi da li je to sve u redu i da li je urađeno po njegovom nalogu.
Sada, vi ovde propisujete da on treba jednu predradnju izvrši, pa sada da vas edukujemo, onda napravite seminare, pa edukujete ljude kako treba da rade. Ovo je potpuno suvišno u zakonu, nekako je neprihvatljivo. Po nama, ne daje nikakav poseban rezultat, a i nešto kao što se zove preventivna mera ne može da postoji u zakonu koji se tiče inspekcijskog nadzora. Možete vi kao komunalni inspektor da prođete pored pijace i kažete – pomeraj se, nije dozvoljeno da tu držite kutije, prodajete rukavice. Onaj jadan narod od nečega mora da živi, pa nešto prodaje, cveće, rukavice za zimu, kape i ne znam šta još, pa sledeći put kada se vrati, napravi krug, može da piše zapisnik ili da oduzima robu.
Ovde se ne radi o takvim stvarima. Radi se o državnim organima koji rade na osnovu zakona i mora da ostane neko pisano slovo iza onoga šta je upravni inspektor uradio. On dođe kod glavnog inspektora, podnosi izveštaj šta je radio, bio je u nekoj opštini, recimo u javnom preduzeću i kaže – upozorio sam usmeno ovlašćeno lice da treba da uradi to i to ili ne kaže ništa. Ne znam šta će da napiše u tom izveštaju, šta je tog dana radio, ako je samo upozorio? Hoće li to zapisnički da utvrdi? Napisaće zapisnik i kaže – upozoravam vas. Nekoga će da upozori, nekoga neće. Ako mu je onaj mio, gde je bio u kontroli, on će da ga upozori. Ako mu se baš i ne sviđa, ako je tamo neka opoziciona stranka na vlasti, recimo, onda će da mu pravi odmah zapisnik. Ako mu je partijski drug, onda će da ga upozorava uz kafu i viski.
Neprikladno je da se tako nešto nađe u zakonu uopšte. Neprikladno je, kada je u pitanju upravna inspekcija. Dala sam vam jedan primer gde je moguće da to bude sasvim normalno, da čak bude i poželjno, ali kad je u pitanju ovakva oblast rada, nekako nam to nije prihvatljivo.
I vaše obrazloženje nas nije zadovoljilo, tako da mi i dalje insistiramo da razmislite o tome da se potpuno izbrišu ove preventivne mere i da vaše upravne inspektore onda mnogo lakše kontrolišete i na neki način im onemogućite da uopšte bilo šta subjektivno unesu u svoj rad.
Dakle, postoji jedan subjektivizam ako vi nekome kažete – možeš da odeš tamo, pa sada možeš zapisnički da narediš da se nešto u nekom roku uradi, a možeš i da ga upozoriš, pa ako je uradio, uradio, a ako nije uradio, nije uradio. Tu je taj voluntarizam sigurno moguć, a naš amandman upravo ide ka tome da sve ovo ostalo opstane onako kako ste vi predložili u zakonu, šta su nadležnosti upravne inspekcije, a da ove preventivne mere, i ipak malo uozbiljite delatnost upravne inspekcije, izbrišete. Razmislite još jednom, pa odlučite. Hvala.
Morala sam da se javim samo da vam još malo pomognem u objašnjenju našeg amandmana i da vas još malo ubeđujem zašto smatramo da smo u pravu.
Šta to boli, ako izdate rešenje? Šta je to tako strašno ako organ koji ste vi kontrolisali dobije rešenje u kome stoji – morate da uradite to, to i to u tom roku? Ništa to ne boli više od ovog upozorenja. Znate, ne vidimo tu kvalitativnu razliku. Ni kada su posledice u pitanju. Zašto idete na ta dva nivoa. Zato smatramo da postoji mogućnost subjektivne ocene, da li ću da dam upozorenje, ili ću da naložim da se nešto uradi. Naložiću da se nešto uradi, jer smatram da je to u skladu sa zakonom.
Govorim u ime upravnog inspektora koji je došao u nadzor, i to ništa ne boli onaj organ koji treba to da sprovede. Neće niko da ide u zatvor, neće da plati nikakvu kaznu, neće ništa. Jednostavno zna, taksativno mu je navedeno šta treba da uradi, u kom roku treba da uradi. To je ono što upravni inspektor treba da radi. On nije vaspitač. On je nadzorni organ. Rezultat njegovog nadzora mora da bude rešenje.
Mislim da smo tu i sa teorijske tačke gledišta potpuno u pravu. Vi još jednom razmislite o tome. Ništa ne gubi upravni inspektor, čak dobija na značaju ukoliko se izbaci ova mera. Svi smo na dobitku, dakle, i oni organi koji se nadziru i organ koji vrši nadzor.
Ako dozvolite, samo još nekoliko reči.
Vi dolazite, vršite nadzor, nalazite da nešto nije u redu i upozoravate da ćete doneti rešenje, ukoliko se nešto ne isprati, ili unapred pretpostavljate da nešto nije u redu, a upozoravate kako nešto treba da se radi.
Izvinite, nije posao upravnog inspektora da on normira kako će nešto da se radi. Postoje zakoni koji to regulišu. Postoje zakoni koji reguliše kako se ističe zastava, koja se zastava ističe. On to treba samo da kontroliše.
Čini mi se da smo ovde malo pomešali neke stvari. Pretpostavljam da je vaša namera da sve postavite na svoje mesto, ali nije tako. Na ovaj način nećete, kako ste ovde zamislili, to da postignete.
` Jača snaga tog rešenja. Onda naložite, kada ste utvrdili nepravilnost. Pazite, vi dođete i sve je u redu. Hoćete zahvalnicu da napišete, hoćete javno da pohvalite nekoga? Nećete. Ćutite, sve je bilo u redu.
Drugo, vi nemate kapacitete da sve to uradite. Nemate broj inspektora da sve to uradi što biste vi želeli da uradite. To je ogroman problem i treba toga da budete svesni. Ako taj jedan inspektor koji, ne zna koliko subjekata ima da kontroliše, treba prvo da upozorava pa da posle opet donosi rešenje, pa da kontroliše da li je to rešenje izvršno ili nije, nema od tog posla ništa.
Sve vreme vam tvrdimo da je glavni cilj donošenja bilo kog zakona taj da je on sprovodljiv, da se sprovodi. Na ovaj način kako ste vi ovo predložili, zaista se bojimo da ta upravna inspekcija neće moći da obavi posao. Prvo, neće moći da iskontroliše sve organe, a onda neće moći kvalitetno da ih kontroliše i kako treba.
Zakon nas obavezuje, poseban zakon o upravnoj inspekciji i doneli smo zakon. Šta će ti jadni upravni inspektori posle da rade, to nas baš briga. Hvala.
Kolega Sreto Perić vam je ukazao u članu 29. da je neophodno, imajući u vidu šta je sve predviđeno članom 2. ovog zakona, gde upravna inspekcija ima upliva i šta sve kontroliše, da vrši nadzor nad sprovođenjem zakona i drugih propisa i postupanjem organa državne uprave, sudova, javnih tužilaštava Republičkog javnog pravobranilaštva, službi Narodne skupštine, predsednika Republike, Vlade, Ustavnog suda itd, da je neophodno da taj zapisnik ne samo dostavite onom organu koji nadzirete, nego i onom koji je iznad tog organa. Shvatili ste da je to zaista neophodno. U tom smislu smo reagovali.

Moram da vam skrenem pažnju na jednu činjenicu, a to je da ste najlošije objašnjenje dali za neke amandmane, pogotovo kada smo vas ubeđivali da je neophodno da se iz zakona izbaci ovaj preventivni nadzor. Spominjali ste tu vršioce dužnosti načelnika uprave. Nije svejedno ko se nalazi na toj funkciji. To je najviša funkcija u organu uprave. On mora da bude sposoban da nadzire i organizuje sve u organu uprave. Tako vam je u javnom tužilaštvu javni tužilac, tako vam je u sudu predsednik suda itd.

Imali smo slučajeve, sećate se da imamo v.d. predsednika suda. Ne može to da se toleriše. Tu ne treba nikakvo upozorenje. Tu mora da ide odmah rešenje. Drugo, ne treba ni da ide predlog, ne sme to da se uradi, ne sme nikome da padne na pamet u dobro organizovanoj državi da tako nešto uradi i da nekompetentna ličnost stavi na određeno mesto. Gubi smisao sve ono što je urađeno i na šta je taj čovek stavio potpis ako ne ispunjava uslove da se nađe na tom mestu. Nije on samo odgovoran, nego oni koji su ga doveli u takvu situaciju, da ga postave na takvo mesto. Ne znamo da je u praksi bilo da je neko imao bilo kakve štetne posledice zbog toga što je to uradio, da li je odgovarao krivično.

Mi sve idemo na političku odgovornost. Pustite vi političku odgovornost. To je jako širok pojam. Ljudi kada izlaze na izbore u različitim istorijskim trenucima imaju različite stvari u vidu, zašto glasaju za određene političke partije, ali kada je ovako nešto u pitanju, ne možemo da prepustimo to političkoj odgovornosti, nego isključivo prekršajnoj ili krivičnoj odgovornosti. Zbog toga smo vam sve ove amandmane podneli, da bismo vam omogućili, ne samo vama, nećete sigurno još dugo raditi ovaj posao, radićete neki drugi posao, niti kolega koji je pored vas, kad mu istekne mandat možda ga neki drugi ministar predloži, a možda ga i ne predloži za glavnog upravnog inspektora, nikada se to ne zna, ali zakon donosimo, računamo, za sledećih 10 godina, možda i 15 godina.

To što mi zakone donosimo u svakom mandatu, iste zakone prepravljamo ili dopunjavamo ili se vraćamo na one amandmane koje je nekad neko dostavljao kada je neki zakon bio u proceduri, pa se posle dve godine vidi da je neko bio u pravu, to je druga stvar. Dosta je izvesna širina, da želimo da rešimo da neku oblast zaokružimo normativno, ali računajte na to da su dobre namere onih koji amandmane podnose, a ne samo da žele priču na kontu vremena koje nam po Poslovniku pripada. Daleko od toga.

Svaki zakon je veoma važan i tako i prilizamo svom poslu ovde i pokušavamo da damo svoj doprinos, da konačno uredimo ovu državu, pravni sistem u ovoj državi, nego i politički sistem.

Da li to nailazi na razumevanje ili ne? Nekada da, nekada ne, a nekada smo zaista razočarani. Očigledno nekada idemo dosta unazad, vraćamo se na neka vremena koja bismo želeli da zaboravimo, ali to je stvar uglavnom onih koji su na vlasti, jer oni diktiraju celokupnu klimu političkog i pravnog života u ovoj državi.
Žao mi je zaista što ministar nije tu. Verujem da bismo ga ubedili da prihvati ovaj amandman, jer član 36. ima nad naslov – postupanje po predstavkama.

Dakle, mi imamo inspekcijski nadzor po službenoj dužnosti i po predstavkama. Nemoguće je tražiti bilo kakav rok kada je u pitanju inspekcijski nadzor po službenoj dužnosti, ali kada je po predstavkama, prosto je logično da se utvrdi neki subjektivni i objektivni rok. Ne može neko nakon godinu i po dana da vam napiše predstavku – desilo se to i to, gde vi tek tada reagujete. Moguće je da više takvih situacija i ne postoji, da je u međuvremenu ispravljeno i samo imate problem da šlajfujete u prazno, da trošite energiju, novac, ljudske resurse, šta god, da izlazite, da kontrolišete itd. Vi ste danima u nekoj instituciji kada odete da vršite nadzor, a otišli ste jer prijava nije bila na mestu.

Prosto, po mom mišljenju, a i po mišljenju gospođe Radete, koja je u ime poslaničke grupe podnela ovaj amandman, mi smo smatrali da pravno ili fizičko lice koje se vama obraća može radi zaštite svojih prava to da učini u roku od tri meseca od dana saznanja za učinjenu povredu ili ugrožavanje prava, a najkasnije u roku od šest meseci od danas učinjene povrede.

Pretpostavljamo da ćete barem jednom godišnje uraditi i taj nadzor po službenoj dužnosti. Ali, to samo pretpostavljam, jer vidimo prosto je to iz obrazloženja zakona toliko jasno, matematički precizno rečeno da je to nemoguće, jer ako imate 23 hiljada subjekta koje treba da kontrolišete, ne znam koliko bi vas trebalo da bude da biste bili efikasni.

Evo, ministar, koliko puta pitam, nije ni jednom odgovorio, izbegava taj odgovor. I dalje ostaje ta naša strepnja da ćete pored najbolje volje biti neefikasni, jer će mnogi subjekti ostati bez nadzora. Zato je i važno ovo postupanje po predstavkama, ali se bojimo da će vaše postupanje i biti isključivo po predstavkama. Onda to nije pravi nadzor. Pravi nadzor jeste po službenoj dužnosti, jer na taj način vi ste predupredili da ne dođe do bilo kakvih nepravilnosti i da građani ili pravna lica koja su zainteresovana nemaju ni razloga da se obraćaju upravnoj inspekciji.

Vaša prevashodna aktivnost će biti, nažalost, po predstavkama a ne po službenoj dužnosti, što nije svrha upravne inspekcije, kao inspekcije, to ćemo se sigurno složiti. Vi ste nama u obrazloženju za odbacivanje ovog amandmana rekli da se amandman ne prihvata i da bi predloženo rešenje vremenski ograničilo mogućnost podnošenja predstavke, što je u suprotnosti sa svrhom upravne inspekcije utvrđenom članu 5. Predloga zakona. Upravo je suprotno, ali očigledno imamo dijametralno različite poglede na to šta bi inspekcijski organi trebalo da rade. Hvala vam.
Svrha debate po zakonima koje nam Vlada šalje u parlament jeste da, pre svega, ubedimo poslaničku većinu da nešto u zakonu eventualno treba popraviti, a onda da zajedno izvršimo pritisak na Vladu da te promene i prihvati.
Međutim, ja danas ne mogu da apelujem na poslaničku većinu, jer tu sedi samo 18 poslanika, poslaničke većine. Mogu da apelujem na Vladu, ali evo pre svega, obraćam se građanima Srbije i govoriću, uglavnom, o Zakonu o igrama na sreću, obzirom da ste nas spojili babe i žabe i da je nemoguće zaista govoriti o sva tri zakona koja su objedinjena u ovoj raspravi. Mi smo se dogovorili u okviru poslaničke grupe da se pozabavimo svim zakonima, ali da svako od nas da prioritet jednom od tih zakona.
Dakle, kad kažemo sreća, odmah nam se postavlja jedno retoričko pitanje ili filozofsko pitanje, šta je to sreća? Ubeđena sam, gospodine premijeru, da i vi ovih dana i te kako razmišljate o tome, da će se desiti neki neizvesni događaj kao što je to i u igrama na sreću, pa će se neke stvari u državi rešiti same od sebe, kao što je pitanje KiM, ali to je neizvesno, pa ćete morati da se pouzdate u nešto drugo i da smognete snage da zajedno sa predsednikom Republike, izađete sa jasnim planom šta ćemo dalje, ili da nam položite račune šta ste do sada radili, ili da jasno kažete svima koji vrše pritisak na vas, da ne želite više u EU, koja želi da vam otme deo teritorije. To je po Ustavu vaša obaveza, a na vama je da toj ustavnoj obavezi odgovorite.
U svakom slučaju, veliki je interes za donošenje ovog zakona, a o nedostacima tog zakona, još kada smo ga donosili 2004-2005. godine, pa one izmene iz 2010. godine, govorili smo vam da nećete postići efekat koji želite da postignete. Veoma je važan taj efekat koji država želi da postigne sprovođenjem ili dobrim zakonom igara na sreću, pre svega, zbog budžetskih sredstava koja se pune na ovaj način, a računali ste i vi, a i statistika kaže da, kada smo u nekim kriznim vremenima, onda se ljudi uzdaju u sreću i poslednjih 20, 50 i 100 dinara vade da kupe onaj "greb-greb" ne bi li ogrebali audi, jer vele - tu je sreća. Ako ministri voze audi, svi bismo mi želeli isto tako audi. Ne kažem da ministar ne treba da se vozi u audi-u. Treba, ali i ovaj narod treba da ima mogućnost da dođe do dobrog automobila. To je želja svakog čoveka, da ima što više materijalnih dobara. Naravno, da ih svojim radom zasluži, ali treba neko da mu stvori uslove da može da radi, pa da zaradi.
S druge strane, za šta se ta sredstva koriste, takođe je veoma važno. To ste članom 5. dobro predvideli i zakon kao zakon nije loš, samo vam opet kažemo da nećete moći da ga primenite, jer nećete postići efekat koji biste želeli da postignete, a to je zbog toga što je crno tržište igara na sreću još uvek jako veliko.
Niko nije izašao sa onim ciframa koje se čuju, da legalne i nelegalne kladionice godišnje imaju promet negde od 400 miliona evra. Gospodin iz Uprave igara na sreću je tu. Mogli smo i u štampi da čitamo da ste se osvrtali na to nelegalno tržište, koje opet, neće moći da bude suzbijeno ni sada ovim novim zakonom, kao što nije mogao na osnovu starog, obzirom da ste imali samo pet inspektora na 3000 objekata. To smo vam pričali još pre šest godina i samo slepac nije mogao da vidi da je to nemoguće.
Posle šest godina ste se setili da predložite ove izmene. Ko je odgovoran što je država ostala bez toliko para? Jel neko stradao? Jel neko otišao u zatvor? Jel neko dobio otkaz? Policijska akcija je bila u junu, nešto se malo smanjilo, neki se povukli, neki se zatvorili u žute, neki u plave i zelene kuće. Igre na sreću postoje po raznim selima, manjim varošima, a vi i dalje to ne možete da kontrolišete i država ostaje bez para.
Interesuje me – da li će neko nekada da odgovara zbog toga? Zar nam nije interes da u budžetu bude što više tih sredstava, kada znamo da te pare idu, pre svega, za finansiranje Crvenog krsta, organizacija osoba sa invaliditetom, drugih udruženja čiji je cilj unapređenje socijalno-ekonomskog i društvenog položaja osoba sa invaliditetom i drugih lica u stanju socijalne potrebe, ustanova socijalne zaštite, sporta i omladine, lokalne samouprave i lečenje retkih bolesti. Tako piše u članu 5. i ne može da nam bude svejedno šta se dešava sa tim novcem.
Trebalo je da podnesete neki izveštaj ili da u obrazloženju jasno stoji. Ovde ste nagovestili nama materijal za razmišljanje, ali nam niko nije rekao šta se desilo posle te policijske akcije.
Znate šta me je najviše nasmejalo kada sam pročitala obrazloženje, mada, verujem da ste bili iskreni u tome? Rekli ste da ovaj zakon mora da ide po hitnom postupku, pre svega zbog toga što je neophodno i što bi mogle da nastupe posledice, da bude nizak prihod od naknade i zloupotrebe od strane inspektora Uprave igara na sreću.
Znači, govorite o tome da postoje zloupotrebe, a mi ne znamo, niti ste nam rekli da li je neki inspektor Uprave igara na sreću odgovarao zbog tih zloupotreba? Da li ste vi smatrali da treba da podnesete ostavku? Izvinite, ništa lično. Vama kao nekome ko se nalazi na čelu te uprave, postavljam pitanje, ako je bilo tih zloupotreba. Onda da kažete – ja to nisam uspeo da suzbijem i taj posao ne mogu da obavljam. Ništa od toga.
Onda nam još kažete kako je to veoma važna delatnost i kako će to doprineti nekim novim "grinfild" investicijama. Molim vas, to stvarno da nije smešno, pre bi se reklo da je satirično. Kažete da analizom tržišta igara na sreću u Srbiji je utvrđeno da ima malo objekata koji se mogu rekonstruisati u moderne igračnice, onako kako ste to predvideli. Navedena izmena Zakona bi doprinela rastu "grinfild" investicija, što je u skladu sa ekonomskom politikom u zemlji.
Ovo je stvarno nešto što, ako nam to ne pomogne, ništa nam drugo neće pomoći i neće nas izvući iz krize, a to je na račun gospodina Cvetkovića.
Dakle, trebaju nam moderne igračnice, da bi to bolje doprinelo boljoj turističkoj ponudi zemlje – dođite u Srbiju da se kockate. To je jedino što mi možemo da ponudimo.
Govorite vi o nečemu što je veoma važno ovde, ali je nedorečeno. Imate nameru da se pozabavite društvenom odgovornošću, pa štitite mlade, pa su igraonice 200 metara dalje od škola i sva ostala kazina i ne znam ni ja šta, pa ne mogu mladi da uđu. Mi znamo da uglavnom maloletnici konzumiraju te igre na sreću i kladionice i sve ostalo.
Kome vi pričate da nešto što će da piše u igraonici, kladionici, da mladi ne mogu da uđu, da je štetno za njih, da je štetno po njihovo zdravlje, da mogu da postanu zavisni i da će to njih odgovoriti od toga da uđu? Vi ćete to nekim podzakonskim aktima da rešite, što je nemoguće na taj način rešiti.
Onda gospodin iz koji nije iz Uprave, nego zastupa interese kladioničara, priča kako to u praksi, a to sam mogla da pročitam skoro u nekim dnevnim novinama, izgleda i kako se oni sada bore sa zavisnicima, jer znamo da postoji veliki broj ljudi zavisnika od igara na sreću. Kako iz prepoznati? Kaže – tresu im se ruke, nervozni su, znoje se, agresivni su itd. i onda sve zaposlene šaljete na edukaciju u Centar za javno i mentalno zdravlje. To samo može budala da poveruje da je stvarno tako.
Onda kao – supruga može da dođe, pa da kaže – evo slike moga muža, pa on celu platu potroši kod vas, pa vi nemojte da mu dozvolite da uđe i kao oni neće da mu dozvole da uđe.
Govorim o životnim stvarima koje zakon spominje. Ako ne može da ih reši, ne treba ni da ih spominje. Smešna je situacija, nije za normiranje. To je više materija kojom treba da se bavi neka druga nauka. Ako ne možemo da sprečimo, nećemo ni da normiramo ili ćemo odmah tu da napišemo – ne može, pod krivičnom odgovornošću, ili – kaznićemo sa toliko i toliko prekršajno vlasnika kladionice ili odgovorno lice ako uđe neko ko je mlađi od 18 godina, koliko vremena provodi tamo, koliko novca utroši. Sa druge strane, opet mi je bilo simptomatično u tom zakonu, znam ja da se vi, gospodine Cvetkoviću niste bavili ovim zakonom, da ste tu kao ministar finansija, ali mi to pričamo i zbog javnosti, možda neko još u Vladi sluša, pa će nešto da ugradi u neku sledeću izmenu ili neki novi zakon, jer vidim da niste potpuno usaglasili sa onim što vam EU traži, jer na evropskom putu morate sve da uradite, pa ćemo mi opet da radimo neku izmenu za neki mesec.
Snimanje, recimo, u kazinu ljudi koji dolaze da se po malo kockaju iz zabave, jer tako to piše u 1. i 2. članu zakona, je ipak nešto što može da se zloupotrebi. Nigde u zakoni niste napisali kako se zaštititi od tih zloupotreba. Ako ja, recimo, odem u kazino da se malo kockam, možda neću da niko iz moje porodice to sazna, neću da me vi ucenjujete ili policija koja dođe do toga, pa kažu – vi ste malo skloni kockanju, pa ako ne uradite to i to mi ćemo to da damo u novine, a vi ste javna ličnost. Ima uglednih ljudi kojima je stalo do toga da se to ne zna. Govorim o stvarima koje se dešavaju i koje će se dešavati, a vi niste zakonom rešili, niste zaštitili tu nikoga. Samo vlasnik kazina može da upotrebi to što ima snimljen materijal, ko do koga sedi, šta radi, ko je gde ušao, šta je popio i tome slično. Ovaj zakon je jako loše urađen sa dobrom namerom. Materija mora biti regulisana, ali daleko od toga da smo zadovoljni, da ste ovu materiju do kraja razradili i da ste sankcionisali sve ono što je trebalo da bude predmet sankcionisanja, a pogotovo da ste zaštitili omladinu i da ste do kraja razrešili pitanje društvene opasnosti igara na sreću.
Hvala vam što ste me saslušali.
Poštovane kolege narodni poslanici, gospodine ministre, zaista bih volela da ostanete jer mislim da imate ravnopravnog sagovornika ovde.
(Predsedavajuća: Molim vas da se ne bavite poslom predsedavajućeg. Svaki učesnik sednice ima pravo da shodno svojim obavezama napusti sednicu i da se vrati. Molim vas da se skoncentrišete na ono što je vaša nadležnost i vaš posao, a to je ovlašćena predstavnica poslaničke grupe.)
Gospođo Čomić, ne mogu sa vama da razgovaram.
Meni je kompliment što je ministar izašao, to znači da ne može da me sasluša.
(Predsedavajuća: Sada vas upozoravam da ne kršite odredbe Poslovnika Narodne skupštine i ne smatrate da…)
Poštovane kolege…
(Predsedavajuća: Narodna poslanice, kada vas upozoravam, molim vas da saslušate zašto to činim.)
Izvinite, nisam vas čula. Recite.
Dobro.
Poštovane kolege narodni poslanici, nadam se da ćete se složiti da, kada kažemo uprava, obično mislimo administracija i mislimo javna uprava. Sve su to sinonimi za isti pojam. Svi mi, pa i građani imamo izvestan odijum prema upravi, jer imamo ta neka negativna iskustva i niko od nas ne voli da ode ni na šalter, niti u bilo koju službu organa uprave, jer obično očekuje neku neprijatnost ili šetanje od jedne do druge službe, ili ima problem sa ćutanjem administracije, ili ima problem da dođe do čoveka za koga smatra da je jedini kompetentan da mu reši neki problem, kao što recimo danas stoje nekih 80-90 predstavnika, porodica iz Resnika ispred Gradske skupštine, čekajući da ih neko primi, da razreše problem koji oni imaju.
Ovo govorim zbog toga što smatram da, ma kakav zakon da donesemo, ako se on ne sprovodi ili ako ne postoji dobra volja i želja, pre svega, vladajuće nomenklature, bez obzira na kom nivou vlasti se nalazili, ili ako politički pravni sistem nije takav da želimo stvari da ustrojimo tako da rešavamo probleme, onda nam nikakvi zakoni neće pomoći.
Ovo je jedan benigni zakon, dakle, zakon koji se našao na dnevnom redu u ovom trenutku kada sigurno imamo mnogo, mnogo preče probleme, kada svi strepimo šta će se desiti na KiM, da li će KFOR rešiti da ruke barikade i da li će pasti krv ili neće. Ali, evo, stoji od februara meseca, a pet godina se radi upravna inspekcija na osnovu ona četiri preostala člana Zakona o državnoj upravi. Ako je mogao da čeka do sada, mogao je da sačeka još malo, da se mi pozabavimo nekim važnijim stvarima u državi. Ali, zna se ko na dnevni red stavlja pojedine zakona, pa tako, evo, da progovorimo i o ovome zakonu.
Naravno, treba imati izvesna predznanja o upravi. Smatram da u našoj poslaničkoj grupi ima dosta onih koji su i radili u organima uprave i u ministarstvima i koji znaju i mogu kompetentno da o tome govore. S toga, kada smo se pripremali se za ovu raspravu nikako nismo mogli da dođemo do zaključka da smo zadovoljni, niti samim zakonom, niti obrazloženjem koje nam je ministar dao uz ovaj zakon. Imajući, pre svega, u vidu da država Srbija ima zaista dugu istoriju u razvoju nauke upravnog prava, počevši od Stojana Markovića, Slobodana Jovanovića, Laze M. Kostića itd, dakle, nismo nikakvu rupu na saksiji sada izmislili sa Upravnom inspekcijom. Od momenta kada sam zasnovala prvi put radni odnos susrela sam se sa upravnim inspektorom koji je tada bio u sklopu lokalne samouprave. Dakle, bio je radnik organa uprave i to je dosta dobro funkcionisalo. On je nas iznutra kontrolisao. Postojao je drugostepeni organ, pa je on sa njim sarađivao, naravno, i bio odgovoran da mu dostavi sve podatke koje je trebalo kada on dođe da vrši nadzor.
Kao sa svim inspekcijama, lutalo se, čas su oni bili na nivou lokalne samouprave, čas su se podizali u Beogradu, recimo, na nivou grada, pa su odlazili u Republiku, pa su se ponovo vraćali na nivo lokalne samouprave, ali, evo, sada imamo, po mišljenju predlagača, Upravnu inspekciju koja će biti u sklopu posebnog direktorata u Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu. Kažete da vas ima samo 18, ne znamo koliko će vas biti, a znamo da imate, znate i vi, tako ste nam i napisali, 28 hiljada tzv. objekata ili subjekata koji će biti nadzirani. Kako vi mislite uopšte da ćete uspeti da postignete da izvršite bilo kakav nadzor po službenoj dužnosti? Možda po prijavi nešto i uradite, ali sigurno nećete moći da ispoštujete ni onaj rok koji smo vam mi amandmanski ovde dali za reagovanje po prijavama. Možete da očekujete veliki broj prijava nakon donošenja ovog zakona. Pitamo se zaista koliko to košta ovu državu, ovako kako ste vi to trenutno zamislili?
Pošto gospodin Đilas neće da primi ove ljude koji stoje ispred Gradske Skupštine, zbog toga što su dužni nešto struje, koju im u stvari kradu neke betonjerke koje se nalaze na istom satu, ti ljudi će se verovatno mrznuti tu danima, čekajući da neko nešto progovori sa njima, jer im je i onako kući hladno, struja im je isključena. Hoće li, ja se pitam, ovaj zakon ili bilo koji drugi zakon da reši njihov problem? Kada ministar ovde, odgovarajući na pitanje jednog od mojih kolega ili nakon njegove diskusije odluči da replicira i da da dodatna objašnjenja, kaže da je nemoćan kad ode negde u Preševo, Bujanovac ili ne znam gde, pa vidi da je iskrzana srpska zastava, nije tačno da ne može da odreaguje, nego ne zna na osnovu kog zakona treba da odreaguje. Imate Zakon o lokalnoj samoupravi, to vam je sasvim logično da po njemu možete da odreagujete.
Drugo, stoji Komunalna inspekcija, gospodo, koja to kontroliše. Zastava mora da bude, zna se u kakvom stanju i kad mora da bude istaknuta. Ali, u ovoj državi od šume tih zakona... Zbog toga mi smatramo da nam ovde i ne treba ovaj poseban Zakon o upravnoj inspekciji, da je on mogao da opstane kao deo nekadašnjeg Zakona o državnoj upravi, koji je nekada tretirao sve inspekcije, pa i ovu Upravnu inspekciju, ali mi kao da radimo po normi pa nam treba što više zakona i, naravno, odmah se pozovemo na neka posebna evropska iskustva, koja su Bog zna kako dobra, a kada o tim evropskim iskustvima govorimo, onda mislim da svako od vas ko se sreo na bilo koji način sa predstavnicima javnih službi ili organima uprave na zapadu je mogao da primeti koliko su oni neefikasni. Daću vam jedan primer.
Otišla sam, pošto je predmet ovog zakona kontrola zatvora, otišla sam u Ševeningen. Prijavim se tamo, uredna poseta, prijavljena, odobrena. Prijavim se na šalteru kod službenika i on kaže – u redu je, izvolite propusnicu. Okačim ja propusnicu, propuste oni mene kroz ona prva vrata i idem sa onim sprovodnikom sledećih deset vrata i dolazim ponovo kod tog jednog službenika. Tu su već staklena vrata, vidim zatvorenika, vidim Vojislava Šešelja. Pokažem mu tu propusnicu, on pogleda u neki spisak i kaže – vas ovde, gospođo, nema. Kažem – kako sam ja onda ovde ušla? On kaže – nemam pojma. Ja kažem – pozovite kolegu na prvom šalteru koji me je pustio i dao mi propusnicu. Na osnovu čega je on to meni dao? On kaže – nemam ja šta s njim da razgovaram, kod mene vi na spisku niste i morate da izađete. Naravno, tu krenem da se raspravljam, ali vidim da je đavo odneo šalu i ne mogu da uđem. Trajalo je to jedno sat vremena, ali sam na kraju opet bila sprovedena napolje.
Dakle, tog dana nisam mogla da uđem. Sutradan dođem ponovo. Pet dana sam imala odobrenu posetu. Znači, dođem ponovo i sad onaj prvi, na onom prvom šalteru, kaže – vas nema na spisku. Kako me sad nema? Kažem ja – zovite sekretarijat, molim vas. Pitam ih hoće li da vide o čemu se radi? On kaže – nemam šta da zovem sekretarijat, kod mene na spisku vas nema. Tu se nađe jedan advokat, nećete verovati, kanadski državljanin srpskog porekla, koji ne zna da govori srpski. On kaže – gospođo, imate li neki problem? Ja kažem – imam, ne mogu da uđem, a imam odobrenu posetu. Kaže – dajte mi telefon. Uzme on telefon, okrene nekog tamo u sekretarijatu i kaže – sačekajte, prozvaće vas za pet minuta. Stvarno me prozovu i ja uđem u zatvor.
O čemu vam pričam? Pričam vam, ovo nije verovatno prava korupcija, ovo su neka poznanstva. Hvala čoveku, učinio mi je puno. Kod nas je korupcija problem. To mi ne možemo ovim zakonom nikako da sprečimo da bi funkcionisalo kako treba. Šta će građanin da radi i šta će Upravna inspekcija da mu pomogne, ako administracija ćuti? Ćuti, pa ćuti. Ali, za mene je najveći problem, moram zbog građana koji prate ovaj prenos našeg zasedanja da spomenem šta to sve naša Upravna inspekcija treba da kontroliše, ovako mala, jadna i loše opremljena, stručno i brojčano, kako god hoćete. Trebaju nam i automobili. Vi ćete imati, koliko sam mogla da shvatim samo iz jednog člana, to je član 32, imaćete detaširana odeljenja. To uopšte u zakonu nije rečeno, samo tamo gde se govori o žalbi mi naslućujemo da imate detaširana odeljenja u okruzima.
Videla sam, tamo u Nišavskom okrugu imate jednog za dva okruga. Kako će taj? Šta će taj da radi? Šta će čovek da radi? Nema šanse da odgovori zadatku. Džaba zakon, on ne može da uradi posao. Ali, evo, upravu u Srbiji čine ministarstva, da znaju ljudi, posebne organizacije, organi uprave u sastavu ministarstva, pa organi državne uprave, zatim, organizacione celine u okviru drugih državnih organa, koji kao svoju redovnu delatnost vrše pojedine poslove državne uprave, a to je služba Vlade, sudska uprava, pokrajinski sekretarijati i direkcije, kao pokrajinski organi uprave, te opštinska, gradska uprava i uprave glavnog grada Beograda, kao i organi uprave jedinica lokalne samouprave.
E sad upravna javna ovlašćenja i poveravanje poslova, delatnost uprave kao državnu funkciju obavljaju, pre svega organi državne uprave, ovi koje smo sad nabrojali, organi pokrajine i organi lokalne samouprave, to je ta javna uprava. Međutim, upravna ovlašćenja, to smo videli iz zakona, inače, mogu da imaju i neki subjekti koji su van državnog sistema, van organizacije države, to su razne ustanove, organizacije, javna preduzeća, pa čak i pojedinci. Oni vrše poslove i zadatke uprave kao sporedne delatnosti, a vi ćete kontrolisati ove prethodne.
Imamo do sada 18 ministarstava, imamo posebne organizacije - 13, imamo uprave u sastavu ministarstva - 6 komada: Ministarstvo finansija ima dve; Ministarstvo poljoprivrede ima četiri: Direkciju za vodu, Upravu za šume, Upravu za veterinu, Upravu za zaštitu bilja; Ministarstvo trgovine i usluga ima Direkciju za robne rezerve; Ministarstvo za zaštitu životne sredine ima Agenciju za životnu sredinu; Ministarstvo pravde ima Upravu za izvršenje krivičnih sankcija; Inspektorat za rad ima Ministarstvo rada i socijalne politike itd, pa imamo AP Vojvodinu koja opet ima šta ima, pokrajinske sekretarijate, posebne upravne organizacije, zavode, direkcije i to. Dakle, u organima uprave AP imamo 17 sekretarijata, pa imamo lokalne samouprave – 176, mislim da ste tu uračunali sve na KiM i imamo javne agencije, koliko ih imamo niko živi ne zna, mislim preko 100, "101 dalmatinac", eto toliko. Upravna inspekcija vrši nadzor nad radom organa državne uprave, drugih službi, suda, tužilaštva, predsednika Republike Srbije, imaoca javnih ovlašćenja.
Htela sam nešto da progovorim o vrstama kontrole uprave. Imamo političku kontrolu uprave. Koliko je ona efikasna? Hajde da se mi sad ovde preslišamo, kolege narodni poslanici. Ta politička kontrola, to je Skupština. Da li mi kontrolišemo Vladu kako treba. Ne, mi ne možemo da stavimo na dnevni red jedan predlog za izglasavanje nepoverenje Vladi ili interpelaciju o nekom ministru.
Javno mnjenje i političke stranke, to je takođe vrsta kontrole uprave. Možemo li mi ravnopravno da dođemo do izražaja i da kažemo šta imamo u upravi? Ne možemo, zato što su mediji zatvoreni za neke političke stranke. Pravna kontrola uprave, to je ta upravna, ali ima i sudska, imaju i posebni oblici kontrole, a to je ombudsman i javno tužilaštvo. Koliko su oni efikasni? Svi znamo da niti je javno tužilaštvo dovoljno efikasno, niti su sudovi efikasni. Šta onda da očekujemo od upravne inspekcije? Želja postoji, ali vi sigurno nećete moći da nadomestite ne efikasnost sudske kontrole uprave i ono što treba da rade tužilaštva i ono što treba da radi ombudsman.
Oko političke kontrole uprave moram još nešto da kažem, pogotovo vezano za značaj političke kontrole, kontrole od strane Skupštine, pre svega zakonodavne kontrole, kod donošenja budžeta. Mi upravo tu kontrolišemo vas, šta i kako radite. Ni sada ne znamo koliko će zaista da košta, jer ste nam dali u obrazloženju koliko će da nas košta upravna inspekcija do 31. decembra. Koliko će da nas košta iduće godine, to ne znamo. Šta vam sve treba od opreme, koliko ćete imati zaposlenih, šta će vam odela? Ni kontrolori u autobusima nemaju odela, nego samo komunalna policija koja ide sa njima ima odelo. Vi ipak idete u organ uprave, kao predstavnik organa uprave. Šta ima posebno da se oblačite i ambleme da kačite, a još se unapred najavljujete da idete u kontrolu. To je stvarno bacanje para, ali mi patimo od nekih odora, moramo da se razlikujemo od ostalog normalnog sveta.
Još jedan vid političke kontrole jeste poslaničko pitanje. Koliko je to efikasno? Prvo, vi ne možete da pitate u Skupštini šta hoćete, a da dobijete odgovor, nema ni govora. Od koga, kad vam Vlada i ne dođe ovde? Koliko su bili efikasni anketni odbori u proteklih 20 godina? Baš nisu. O odgovornosti ministra neću ni da govorim. Nema šanse da vladajuća većina ikoga pozove na odgovornost, niti da stavi na dnevni red ono što opozicija traži.
Kada je u pitanju Vlada, postavljanje funkcionera u organima uprave, ovde imamo predlog da glavnog upravnog inspektora postavlja Vlada na predlog ministra. Koga, nekoga iz rukovodstva DS? Zašto ne može da ide javni konkurs, kad već tražite kvalitetne ljude? Recimo, Republika Srpska je tako uradila. Iskreno da vam kažem, kada sam pročitala Zakona o upravnoj inspekciji Republike Srpske, sve sam razumela. Tri puta sam morala ovaj vaš da čitam, jer vi samo prepisujete tuđe zakone. Što ne govorite srpski da vas ceo svet razume? Potpuno se izgubio oni lep Lukićev jezik u normiranju. Nema Janka ni Marka, iks, ipsilon i neke skaradne rečenice od po šest redova, složene pa složene. Uprostite stvar.
Naravno, javno mnjenje, mediji i nevladine organizacije isto imaju kontrolu ulogu. Dakle, pored upravne, tu je sudska i posebni oblici kontrole. Ta vaša inspekcijska tzv. spoljašnja kontrola, upravna inspekcija, to je inspekcija koja bi trebalo da doprinese da uprava bude ažurnija, pre svega, i da u njoj rade ljudi koji imaju adekvatnu stručnu spremu.
Završavam ovom rečenicom, imali smo iskustvo da je za predsednika suda biran čovek koji je danas izabran za sudiju. Šta da očekujemo ovde? Dakle, ni vama apsolutno ništa ne verujemo, kakve god zakone donosili, jer vi zakone ne primenjujete. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.