Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Meho Omerović

Meho Omerović

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Zahvaljujem se, gospodine predsedavajući.

Poštovani ministre sa saradnicima iz MUP-a, drage i poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, u ovom vremenu predviđenom za raspravu o ovih 10 predloženih zakonskih rešenja na samom početku ću naglasiti da će poslanici SDPS u danu za glasanje podržati predložene i zakona i izmena iz zakona o kojima danas razgovaramo.

U svom obraćanju ću, pošto je vreme od 20 minuta, nažalost, još uvek nedovoljno da bi se moglo kompleksno obraditi svih 10 predloženih zakona, ukazati na značaj nekoliko zakonskih rešenja koja danas razmatramo, ali ću ukazati i na eventualne probleme koje mogu pojedini zakoni dovesti u svojoj realizaciji, odnosno implementaciji, a gde smo predvideli određeni broj amandmana kako bismo pokušali popravili ponuđeni tekst zakona.

Što se tiče Predloga zakona o strancima, razumljivi su razlozi za donošenje ovog zakona i evidentno je da usled ekonomskog rasta i unapređenja poslovnog ambijenta Srbija postaje privlačnija za strane državljane. Oni po različitim osnovama sve više dolaze i sve duže borave u našoj zemlji. Najčešći razlozi su rad i zapošljavanje, razmena studenata, turističke posete, saradnja između privrednih društava i njihovih predstavnika, lečenje i tome slično.

Usvajanje Zakona o strancima takođe proizilazi iz naše obaveze i potrebe da naše zakonodavstvo uskladimo sa evropskim, odnosno u skladu sa Poglavljem 24 u delu koji se odnosi na migracije. Predlogom zakona se preciziraju odredbe koje se odnose na oblast legalnih migracija, a takođe se propisuju i mere koje treba da spreče ilegalne migracije, odnosno propisuju se uslovi za ulazak, kretanje, boravak i vraćanje stranaca, kao i nadležnost organa koji o tome odlučuju.

U skladu sa ovim predlogom stranac u Srbiji može da boravi u kratkotrajnom periodu od 90 dana. Predviđeni privremeni boravak u trajanju do jedne godine, koji može da se produži na isti period… Dozvolu za stalno nastanjenje može dobiti stranac koji boravi u Srbiji neprekidno duže od pet godina i na osnovu odobrenja za privremeni boravak. Dobro je što ovaj predlog zakona prepoznaje posebne slučajeve u kojima se strancu može odobriti stalno nastanjenje. To je slučaj kada se stalno nastanjenje odobrava na osnovu bračne ili vanbračne zajednice sa državljaninom Republike Srbije ili strancem kome je odobreno stalno nastanjenje, zatim maloletniku koji je na privremenom boravku u Republici Srbiji.

Što se tiče nelegalnih migracija, zakon sadrži odredbe koje treba da spreče ilegalni ulazak i boravak na teritoriji Srbije, a do čega dolazi usled ulaska u Srbiju van mesta koje je određeno za prelazak državne granice, dakle izbegavanje granične kontrole, ulaska bez putne ili druge isprave ili uz upotrebu lažne putne isprave i tome slično.

Važno je istaći da ovaj zakon, kao i sledeći zakon o kome ću govoriti, Zakon o azilu i privremenoj zaštiti, prepoznaje, što je za nas iz SDPS veoma značajno, osetljive kategorije prema kojima se primenjuju posebne mere i odstupanja od uobičajene procedure, a u cilju njihove bolje zaštite, imajući u vidu specifičan položaj u kome se oni nalaze. Pored osoba sa invaliditetom, starih lica, samohranih roditelja, trudnica, posebno je važno što zakon prepoznaje i žrtve porodičnog nasilja i žrtve trgovine ljudima, odnosno strance za koje se pretpostavlja da su žrtve trgovine ljudima.

Naime, u slučaju da postoji sumnja da je neko lice žrtva trgovine ljudima, takvom licu se može odobriti privremeni boravak u trajanju do 90 dana, bez ispunjavanja opštih uslova koji su predviđeni zakonom. Tokom trajanja privremenog boravaka omogućava im se oporavak, sigurnost i zaštita, smeštaj, psihološka i materijalna pomoć, pristup hitnoj medicinskoj zaštiti itd.

Važno je da u celom ovom postupku postoji koordinacija nadležnih organa, i to organa starateljstva, policije i organa za identifikaciju i koordinaciju žrtava trgovine ljudima. To je ono što karakteriše ceo tekst zakona. Jasna je želja predlagača zakona da se postupak odlučivanja o zahtevu stranca učini bržim i efikasnijim, da koordinacija nadležnih organa bude efikasnija, vodeći pri tom računa o zaštiti i bezbednosti države Srbije.

Zakon sadrži i druge odredbe kao što su vize, prihvatilišta za strance, kretanje stranaca u uniformi, kao i niz novih zakonskih rešenja, kao što je privremeni boravak iz humanitarnih razloga i tome slično.

Što se tiče Predloga zakona o azilu i privremenoj zaštiti, mi imamo postojeći zakon od 2008. godine. Primenjuje se desetak godina, iako je usklađen sa Ženevskom konvencijom iz 1951. godine, i u značajnoj meri sa direktivama EU, taj zakon sadrži pojedina rešenja koja nisu bila sveobuhvatna i precizno definisana, što je dovelo i do pojedinih problema u primeni i otvorilo mogućnosti za zloupotrebe.

Upravo zato, razlog za donošenje ovo zakona o azilu i privremenoj zaštiti jeste i to što je postupak azila u zemljama EU, a mi smo kandidati za članstvo u EU, unificiran, odnosno minimum prava i obaveza tražilaca azila isti u svim državama članicama. Zbog toga je Srbija, kao zemlja koja je u procesu pristupanja EU, imala i obavezu da se uskladi sa minimum ovih prava. Tu se, pre svega, misli na direktive EU, koje propisuju standarde, a koji se odnose na sadržinu prava i obaveza odobrene zaštite.

Približavanjem Srbije EU, a polazeći od našeg geografskog položaja, Srbija je postala mnogo interesantna za migrante, ne zalazeći u to da li oni imaju nameru da ostanu ovde ili ne, to su samo u prolazu ka zemljama EU. Mi smo se kao država u to najbolje uverili u prethodnih nekoliko godina zbog ogromnog i povećanog priliva migranata iz Afrike i Azije. Kao region koji je okružen državama članicama EU, Zapadni Balkan je uglavnom tranzitno područje za migracione tokove. Zapadno-balkanska čuvena već ruta najvećim delom je bila u funkciji tranzitnog toka tih migranata koji na teritoriju EU ulaze preko grčko-turske granice i nastavljaju dalje ka država Evrope.

Republika Srbija im se našla na ruti migranata koji ulaze prvenstveno sa teritorije Makedonije, ali i sa teritorije Bugarske i prelaze preko naše teritorije da bi dalje nastavili put ka EU. Iako u osnovi tranzitna zemlja, zadržavanjem migranata na teritoriji Srbije, postalo duže usled zatvaranja zapadno-balkanske rute. S toga, država Srbija, čini napore da ispuni sve standarde u pogledu zaštite migranata. Od početka migrantske krize, Vlada Republike Srbije je pokazala i izabrala proaktivan i human pristup i pokazala i dokazala, rekao bih, spremnost da se u granicama svojih mogućnosti suoči da situacijom velikog priliva migranata. Istovremeno, čine se i napori na pojačanoj kontroli granice i sprečavanju kriminalnih aktivnosti krijumčara i trgovaca ljudima.

Činjenica je da je znatno veći broj migranata koji su ušli u našu zemlju iskazao nameru za traženje azila, nego što su stvarno ušli u proceduru azila. Ovaj podatak možda izgleda čudan, ali on govori o tome da oni nemaju stvarnu nameru, to smo čuli i od ministra Stefanovića, da ostanu Srbiji, već važeću proceduru koriste u svrhu izbegavanja odgovornosti zbog ilegalnog ulaska ili nezakonitog boravka u našoj zemlji, kako bi što pre otišli u zemlje članice EU.

Ovim zakonom, takvi i slični problemi će biti rešeni. Naime, Zakonom o azilu i privremenoj zaštiti sa jedne strane, obezbediće se ostvarivanje …
… Zahvaljujem se.
Naime, Zakonom o azilu, sa jedne strane, će se obezbediti ostvarivanje Ustavom garantovanog prava na utočište strancima koji ne mogu da se vrate u svoju zemlju zbog opravdanog straha od progona, zbog svoje rase, pola, jezika ili veroispovesti. Takođe, predviđena je i supsidijarna zaštita za lica koja nisu u navedenoj situaciji, ali ako postoje opravdani razlozi, koji ukazuju da će se povratkom u svoju državu suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.
Ono što je bitno jeste da zakon veoma precizno uređuje razloge progona, dela koja se smatraju progonom i druge činjenice i okolnosti koje nadležni organi treba da utvrde prilikom odlučivanja o zahtevu za azil.
Sa druge strane, zakon precizno utvrđuje obaveze tražilaca azila i lica kojima je odobreno pravo na azil i privremena zaštita. Razloge za skraćivanje prava na utočište ili suspsidijarnu zaštitu, mogućnost ograničenja kretanja u slučajevima kršenja pojedinih odredbi.
Zbog toga je nesumnjivo da postoji potreba da i mi kao Narodna skupština usvojimo ovaj Zakon o azilu o privremenoj zaštiti. Ovim zakonom postupak azila će se učiniti bržim i efikasnijim, ali će se sprečiti zloupotrebe koje su postojale u dosadašnjoj njegovoj primeni. Ono što je bitno jeste da se pri definisanju zakonskih rešenja imalo u vidu da pravo na utočite spada u osnovno ljudsko pravo i da je u zakonu posebna pažnja posvećena posebnim osetljivim grupama.
Zakon o azilu je u svemu usaglašen sa međunarodnim standardima, precizan je i sveobuhvatan i njegovom primenom će se poboljšati postupak azila.
U cilju poboljšanja pojedinih odredbi mi smo predložili pojedine amandmane od kojih bi ja ovom prilikom samo izdvojio tri. Naime, amandman kako bi maloletna lica izdvojena od roditelja se izjednačila sa maloletnim licima bez pratnje u pogledu garantovanih standarda i radi uvođenja pojma - Udruženja građana umesto - organizacije civilnog društva, kao i kako bismo izjednačili članove porodica, korisnika međunarodne zaštite i korisnika zaštite u pogledu obima prava.
Što se tiče Predloga zakona o evidenciji i obradi podataka u oblasti unutrašnjih poslova, podsetio bih da je zaštita podataka o ličnosti jedno od ljudskih prava i sloboda koje smo mi garantovali našim građanima Ustavom Republike Srbije.
Iako je ova oblast regulisana krovnim zakonom, Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti, reč je o relativno novom pravu i mi se još uvek susrećemo sa brojnim izazovima u cilju njegove potpune zaštite.
Nemoguće je jednim zakonom obuhvatiti sve oblasti kojima državni organi vrše prikupljanje i obradu podataka o ličnosti. Pravo na zaštitu podataka o ličnosti je od izuzetnog značaja i u procesu naše države i pridruživanja EU, s toga je obaveza Srbije, kao članice Saveta Evrope da svoje zakonodavstvo uskladi i sa članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji predviđa, citiram – „ svako ima pravo na poštovanje svog privatnog, porodičnog života, doma i prepiske. Javne vlasti neće se mešati u vršenje ovog prava, sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti i javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje radi sprečavanja nereda i kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih“
Srbija je potpisala, takođe i ratifikovala Konvenciju Saveta Evrope za zaštitu lica u odnosu na automatsku obradu podataka. Ministarstvo unutrašnjih poslova je nadležno da vrši prikupljanje i obradu velikog broja podataka o ličnosti kako državljana Srbije, tako i stranih. Ovo ovlašćenje, kao i sam postupak obrade je ponekad uređen posebnim zakonom iz oblasti unutrašnjih poslova, ali to nije uvek slučaj. Postoje određene oblasti kojima Ministarstvo vrši prikupljanje i obradu podataka o ličnosti na osnovu podzakonskih akata donete i na osnovu ovlašćenja koji su utvrđeni zakonom. Reč je o zakonima koji su bili na snazi pre Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, kao i pre usvajanja Ustava Republike Srbije.
Naime, članom 42. Ustava je propisano da se prikupljanje, držanje, obrada, korišćenje podataka o ličnosti uređuju zakonom. Prema tome, to ne može biti predmet podzakonskog akta. O tome govori odluka Ustavnog suda iz 2012. godine u kojoj odredbe Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, koje govore o podzakonskim aktima, odnosno drugim propisima kojima se uređuju pitanja iz oblasti prikupljanja i obrade podataka o ličnosti nisu u suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije.
Dolazimo do Zakona o DNK registru. Ovaj zakon se naslanja na prethodni zakon jer govori o takođe jednom od značajnih ljudskih prava. Ono što je novina, to je da je ovo zakon koji se prvi put pojavljuje kao nešto što će biti sutra praksa u pravnoj praksi naše Republike Srbije.
Ono na šta želim da ukažem kada je u pitanju ovaj zakon jesu te primedbe koje sam rekao na samom početku. Naravno da je i tokom javne rasprave, koja je održana u oktobru pre dve godine i kasnije, čitav niz stručnih timova od advokata, biologa, Poverenik za informacije od javnog značaja, nadležni predstavnici MUP su vodili polemike i bilo je tu dosta nekih primedbi. Ja bih ukazao na neke nelogičnosti koje ću sada da podelim sa vama.
Naime, mislim da ovaj zakon je restriktivan jer zahteva da laboratorije koje se bave DNK analizama zadovoljavaju standard 17025. Podsetiću vas, ovaj standard međutim nema nijedna državna, niti univerzitetska ustanova. Nema je čak ni BIA. Taj standard ne govori ništa o kvalitetu urađenih analiza, pa ni o tome da li su te analize tačne, a košta 10 hiljada evra.
Ovim zakonom se na neki način onemogućava da se na sudu koriste analize urađene u laboratorijama na državnim fakultetima u Beogradu i Novom Sadu, kao i Biološkom fakultetu u Beogradu.
Predlog zakona, to je ono što je naša najveća primedba, ne predviđa nijednu meru kojom bi se sprečila njegova zloupotreba, a još je veći problem što u zakonu ne postoje mehanizmi koji bi omogućili da neko ko jednom uđe u registar, a dokaže da je nevin, iz njega bude izbrisan.
Zakon nije precizno čak definisao ni uslove pod kojima se vrši upis, korišćenje i brisanje podataka sadržanih u registru, niti se pravi razlika između obrade podataka o osumnjičenima za izvršenje krivičnog dela ili protiv kojih se vodi krivični postupak, sa jedne strane, kao i onih koji su oštećeni u izvršenju određenog krivičnog dela, koji su žrtve sa druge strane.
U Zakonu je predviđeno da se ne sme koristiti genetski materijal, međutim, u Predlogu zakona se ne kaže kako da se koristi i van uobičajene svrhe, što znači da može i da se zloupotrebi.
Sve laboratorije koje se bave DNK analizama su dužne da po tom zakonu dostave toj, ako mogu tako da je nazovem, matičnoj bazi podataka svoje DNK rezultate, koji su prikupljeni u krivičnom postupku, ali nigde nije predviđeno šta se dešava sa genetskim materijalom koji je uzet u krivičnom postupku, gde su okrivljeni oslobođeni optužbe.
Što se tiče Zakona o jedinstvenom matičnom broju, osnovni cilj ovog zakona jeste ažuriranje postojećih evidencija, i to nije ništa sporno, u što većoj meri da se izjednače podaci koji su zavedeni u bazama sa stvarnim stanjem, što je od izuzetnog značaja, kako za ostvarivanje prava građana Republike Srbije, tako i za efikasnije postupanje državnih organa i njihovih nadležnosti.
Zakonska rešenja iz ovog zakona će doprineti ažuriranju i vođenju tačne evidencije o građanima, a ujedno će biti osnova za elektronsku upravu i njen efikasniji rad.
Sama reforma javne uprave u Republici Srbiji, razvoj elektronskih servisa, ima za cilj da se građanima omogući da na brži i jednostavniji način ostvaruju svoja prava, kako na lična dokumenta, tako i na korpus drugih prava koja garantuju Ustav i zakon.
Ovim zakonom se propisuje da svi državljani Republike Srbije koji su upisani u matičnu knjigu rođenih imaju određeni matični broj, čime se uvode u evidenciju MUP-a i drugih državnih organa. To su, pre svega, građani koji su dolazili iz bivših republika SFRJ, jer oni rešavaju svoje probleme na koje su nailazili u praksi, jer su do sada imali zaista velikih problema.
Što se tiče unapređenja statusa, ovaj zakon unapređuje, pre svega, status tzv. pravno nevidljivih lica i to onih koji su romske nacionalnosti, koji su naknadno upisani u matične knjige rođenih. Samom činjenicom upisa u matične knjige rođenih, oni će sada steći mogućnost da im se odredi matični broj, koji bi bio upisan u evidencije državnih organa, a na osnovu njega mogu da ostvaruju i druga prava koja su im zakonom predviđena.
Zakon o dopunama državljanstvu - cilj predloženih izmena i dopuna jeste da se stvori pravni osnov za vođenje i čuvanje evidencije o državljanima Republike Srbije u centralizovanom registru, da se omogući sticanje državljanstva Srbije pod olakšanim uslovima za lica koja nisu podnela zahtev za izdavanje biometrijske lične karte, a posedovali su lične karte sa trajnim važenjem.
Centralizovano vođenje evidencije o državljanima Srbije će unaprediti nivo efikasnosti, ujednačiti praksu, ali i uštedeti vreme i ljudske resurse državnih organa. Drugi cilj jeste da se omogući sticanje državljanstva Srbije pod olakšanim okolnostima za lica koja su posedovala trajne lične karte, ali nisu blagorodno podnela zahtev za izdavanje biometrijske lične karte, smatrajući da na to nisu bili obavezni. Radi se o starim licima koja su imala državljanstvo SFRJ, odnosno državljanstvo od nekih bivših jugoslovenskih republika.
Na samom kraju, što se tiče Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima, Zakona o dopunama Zakona o policiji i Zakona o izmenama javnog reda i mira, dozvolite mi samo da ponovim ono što je i ministar sam naglasio u svom uvodnom izlaganju – očuvanje života jeste prioritet i cilj nekoliko od ovih predviđenih zakona i predviđanje strožijih kazni je nešto što mi iz Socijaldemokratske partije, u svakom slučaju, podržavamo kroz ove izmene. Posebno je značajno što je istaknuta potreba zaštite dece u saobraćaju i povećana odgovornost onih koji ih voze.
Takođe, uslovi za dobijanje vozačke dozvole mladih, dok ne steknu iskustvo, kazne oko alkohola, neke druge kazne koje se tiču politike sankcija prema onima koji krše javni red i mir, nisu ništa drugo nego pooštravanje i mislim da je to nešto što možemo svi da podržimo, bez obzira da li pripadamo ovoj ili onoj političkoj opciji.
Još jednom se zahvaljujem na pažnji i poslanici Socijaldemokratske partije Srbije će u danu za glasanje podržati sve predložene izmene zakona, a, naravno, u pojedinostima ćemo govoriti i o amandmanima koje smo podneli na nekoliko od ovih zakona. Ja vam se zahvaljujem na pažnji.
Poštovani potpredsedniče, uvažene dame i gospodo narodne poslanice i narodni poslanici, Socijaldemokratska partija Srbija, kao i uvek do sada, će govoriti o temi koja je na dnevnom redu, a danas to radimo sa posebnim odnosom, zato što tri tačke dnevnog reda koje smo danas spojili u raspravu za nas su više nego značajne, jer je reč o tome i prilika da se podsetimo koliko nezavisni državni organi, kako kolokvijalno nazivamo ona tela koja su ustanovljena našim Ustavom i našim zakonima, znače za funkcionisanje našeg sistema, pre svega iz onog ugla koji se tiče poštovanja ljudskih prava svih građana, odnosno građanki Republike Srbije.

To su organi koji, na osnovu zakona koje smo mi usvojili u ovom visokom Domu, sprovode kontrolu rada izvršne vlasti. To su organi koji sprovode ili vrše pojedine poslove iz domena izvršne vlasti, a koje smo im mi poverili, s tim da su pri tome autonomni.

Ovi državni organi su najčešće izdvojeni iz Vlade i poslove bi trebalo da obavljaju samostalno, na osnovu zakona kojim je uređeno njihovo osnivanje, njihov delokrug rada, a nadzor, kao što znate, vršimo mi kao Narodna skupština preko matičnih, odnosno nadležnih odbora.

Hteo bih sa vama da podelim podsećanje da je osnivanje nezavisnih državnih organa započelo u Srbiji pre više od desetak godina i to u skladu sa preporukama EU, jer su, naravno, u ovim zemljama oni mnogo ranije prepoznali značaj nezavisnih državnih organa.

Podsetio bih vas da je Ombudsman u Švedskoj ustanovljen još 1809. godine i ta teško izgovorljiva reč, koja se prevodi kao Zaštitnik građana, narodni advokat ili tome slično, na švedskom jeziku znači da je to osoba koja ima sluha za narod. Dakle, vrlo lepo izvedeno iz ove švedske reči. Iskustvo koje oni imaju od 200 godina je nešto što moramo crpeti kao korist.

Kod nas je, kao što znate, prvi put 2004. godine donet Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, ustanovljen je Poverenik za zaštitu informacija od javnog značaja, kome je, donošenjem Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, proširena nadležnost, a 2005. godine smo doneli Zakon o Zaštitniku građana i ustanovili smo Zaštitnik građana na republičkom nivou, s tim što smo čak i Zakonom o lokalnoj samoupravi iz 2002. godine, a to bih želeo da naglasim, jer se to vrlo, vrlo retko spominje i govori, 2002. godine je data mogućnost da se i na lokalnom i na pokrajinskom nivou osnivaju ove institucije, dakle, institutcije Zaštitnika građana. Autonomna pokrajina Vojvodina je ustanovila Ombudsmana 2003. godine, a takođe Ombudsmane imamo i u pojedinim opštinama i gradovima Republike Srbije. Poverenik za zaštitu ravnopravnosti postoji od 2009. godine.

Na početku su sve ove institucije nailazile na ogromne probleme, od nejasne procedure konstituisanja, neadekvatnih prostorija za rad, s tim u vezi i potrebnog broja zaposlenih i ti problemi su kroz dugi niz godina rešavani tako da su uslovi za rad sada jednako dobri, možemo to slobodno reći, kod svih predstavnika i institucija ovih tzv. nezavisnih državnih organa.

Mislim da je važno da se kaže da pojedine od ovih organa, koje predviđa direktno i Ustav Republike Srbije, na osnovu kojeg smo i mi donosili posebne zakone o njihovom osnivanju, to su i moje kolege koje su u ime ovlašćenih predlagača govorili, podsetili, to su Narodna banka, DRI, Zaštitnik građana, VSS, Republički javni tužilac, DVT.

Pored ovih organa, u istoj ravni su i drugi organi, organizacije i tela koje ne predviđa Ustav, ali su osnovani posebnim zakonima, koje smo mi ovde usvojili u Narodnoj skupštini i to u oblastima od naročitog značaja za državnu bezbednost, javne finansije, raspolaganje krupnim državnim resursima, kao što su energetika prirodna dobra, radio-difuzija, telekomunikacije, kao i u cilju doslednog sprovođenja ustavnih načela, kojima je građanima zagarantovana zaštita ljudskih i manjinskih prava i zabranjena svaka vrsta diskriminacije. To su Poverenik za informacije od javnog značaja, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti, Fiskalni savet, Komisija za hartiju od vrednosti, Agencija za borbu protiv korupcije, Upravni odbor Republičke agencije za telekomunikacije, Komisija za zaštitu konkurencije, Republička komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki itd. Svi ovi navedeni organi Narodnoj skupštini podnose izveštaje o svom radu. Narodna skupština obaveštava se o njihovom radu putem izveštaja, koje najmanje jedanput godišnje podnose Narodnoj skupštini na razmatranje, s tim što se izveštaji mogu zahtevati i češće, u zavisnosti od konkretnih prilika i događaja.

Razmatranje izveštaja smo mi regulisali našim Poslovnikom u članovima od 237. do 241. i to tako što nadležni odbor prethodno razmatra izveštaj i utvrđuje predlog zaključaka, odnosno preporuka sa merama za unapređenje stanja u toj oblasti.

Ono što je za nas u SDPS posebno važno to je odnos parlamenta i nacionalnih institucija za Zaštitu ljudskih prava. Ja bih se podsetio i osvrnuo na nešto što se vrlo retko spominje, a mislim da je vrlo važno kada je u pitanju unapređenje ljudskih prava, a to su beogradski principi u odnosu između parlamenata i nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava. Ovaj dokument je usvojen na međunarodnoj konferenciji u Beogradu u našem Domu Narodne skupštine i to februara 2012. godine u organizaciji Kancelarije visokog komesara UN za ljudska prava, Međunarodnog komiteta nacionalnih institucija za unapređenje i zaštitu ljudskih prava Narodne skupštine Republike Srbije i Zaštitnika građana.

Polazeći od toga da nezavisna tela i parlamenti mogu imati veliku korist jedni od drugih u izvršavanju svojih obaveza u vezi sa unapređenjem zaštite ljudskih prava, učesnici konferencije, a podsetio bih vas, to su bili predstavnici institucija iz velikog broja država koje su članice UN, usvojili su određene principe, odnosno smernice o načinu na koji bi trebalo razvijati tu komunikaciju i saradnju između parlamenta i Zaštitnika građana. Ja bih izdvojio za ovu priliku samo nekoliko smernica. Parlamenti bi trebalo da razviju pravni okvir za nezavisne institucije za zaštitu ljudskih prava, parlamenti bi trebalo da stalno razmatraju primenu zakona o osnivanju nezavisnih institucija, parlamenti bi trebalo da obezbede finansijsku nezavisnost institucija za zaštitu ljudskih prava, da im obezbede da imaju dovoljno sredstava da obavljaju funkcije koje će biti dodeljene zakone. Nezavisne institucije bi trebalo da savetuju i daju preporuke parlamentima o pitanjima koja se tiču ljudskih prava, uključujući i međunarodne obaveze koje smo mi kao država Srbija preuzeli, a uvezi sa poštovanjem ljudskih prava.

Nezavisne institucije mogu pružati informacije i savete parlamentima kako bi im pomogli da izvršavaju svoju nadzornu i kontrolnu funkciju. Nezavisne institucije i parlamenti bi trebalo da rade zajedno na podsticanju razvoja kulture poštovanja ljudskih prava.

Ovde kada spominjemo kontrolnu funkciju, složićete se, poštovane uvažene koleginice i kolege, da je to jedna od funkcija koja je vrlo važna, vrlo značajna, a koju mi kao narodni poslanici baš ne sprovodimo često. Mi najčešće se podsetimo i govorimo kako smo mi zakonodavno telo jer donosimo zakone, što je tačno, kako smo mi predstavničko telo jer predstavljamo građane koje su nas izabrali, što je takođe tačno, međutim, kontrolna funkcija, ta nadzorna funkcija je u stvari najjači instrument koji je nama Ustav i zakon Republike Srbije dao u ruke. Mi moramo upravo uz pomoć i saradnju sa nezavisnim državnim organima da budemo taj kontrolni faktor, da budemo taj nadzorni organ koji će kontrolisati i sprovoditi kako se i da li se zakoni koje mi usvajamo u ovoj skupštini sprovode, da li se ti zakoni krše, ko ih krši i da li postoje i sprovode se određene sankcije prema onima koji krše zakone.

Naš Zakon o Zaštitniku građana doneli smo 2005. godine. Predstavlja dobar pravni okvir u kome možemo prepoznati većinu onoga što je navedeno u ovim beogradskim principima, o kojima sam maločas govorio.

Podsetio bih vas da u skladu sa tim zakonom Zaštitnik građana se stara o zaštiti i unapređenju ljudskih, manjinskih prava i sloboda. Zaštitnik građana je organ koji štiti prava građana i kontroliše rad organa državne uprave. Zaštitnik građana je nezavistan i samostalan u obavljanju poslova koji su utvrđeni zakonom i niko nema pravo da utiče na njegov rad i postupanje. Zaštitnik građana za svoj rad odgovara Narodnoj skupštini.

Prošlo je više od 11 godina od primene ovog zakona. Nesporno je da su se u praksi otvorila i određena pitanja koja bi trebalo regulisati u nekoj bliskoj budućnosti na drugačiji način. Donošenjem izmena i dopuna Zakona o Zaštitniku građana, nešto na šta smo se i obavezali poglavljem iz Akcionog plana 23.

Imajući u vidu ulogu Zaštitnika građana i ulogu parlamenta u zaštiti ljudskih prava, neophodno je da postoje redovne konsultacije između Zaštitnika građana i parlamenta, odnosno parlamentarnih tela koja se bave zaštitom ljudskih prava. Mislim da ćemo se složiti svi da većina parlamentarnih odbora u svom delokrugu rada treba da polazi upravo od zaštite ljudskih prava u različitim oblicima života i rada. Te konsultacije i razmene mišljenja treba da postoje čak i kada ne postoji saglasnost o pojedinim pitanjima, jer pre svega, treba da čujemo jedni druge. Moramo da se razumemo, moramo da se poštujemo, da li govorimo isto, da li mislimo slično ili ne, to je, čini mi se, manje važno.

Odbor za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova, kojim ja predsedavam, je skupštinski odbor koji je po svom delokrugu rada najviše upućen na tu saradnju i mi smo na tome uvek insistirali. Mi smo od samog formiranja, podsetiću vas, od 2012. godine tek postoji Odbor za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova, svake godine smo razmatrali izveštaje Zaštitnika građana. Naša saradnja se nije završavala samo na razmatranju tih izveštaja. Mi smo imali niz drugih kontinuiranih zajedničkih aktivnosti. Nalazi i preporuke nezavisnih organa služe nama kao pokazatelj u kom smeru treba da idu naše aktivnosti i na koje pojave i probleme treba da kao Odbor Skupštine Republike Srbije reagujemo.

Pitanja kojima smo se bavili su bila različita, pre svega smo želeli da identifikujemo i ukažemo na probleme koje kao društvo imamo u vezi sa kršenjem ljudskih prava, od nažalost i dalje veoma izraženog problema nasilja nad ženama i s tim u vezi postupanja institucija sa opštim i posebnim protokolima za suzbijanje porodičnog nasilja, preko zaštite osoba sa invaliditetom, prava nacionalnih manjina, potrebe za deinstitucionalizacijom, ugroženosti prava LGBT osoba, posebno prava na okupljanje, kao i prava nacionalnih manjina.

Posebno iz istakao jedan veoma značajan segment našeg delovanja, a to su ove famozne sednice van sedišta, koje nam je Poslovnik Skupštine dozvolio, i javna slušanja, a koja smo organizovali upravo polazeći od saznanja i razmenjujući mišljenja i informacije sa nezavisnim državnim organima, ne samo sa Zaštitnikom građana, već i sa Poverenikom za zaštitu ravnopravnosti i sa Poverenikom za informacije od javnog značaja.

Takođe bih kao dobru praksu istakao i održavanje zajedničkih sednica sa drugim odborima. Imali smo sednicu sa Odbor za evropske integracije radi razmatranja položaja LGBT osoba u Srbiji, ali i javna slušanja koja smo zajednički organizovali i kojom prilikom smo razmatrali i izveštaj Zaštitnika građana o nacionalnom mehanizmu za prevenciju torture, koji smo razmatrali zajedno sa Odborom za prava deteta, Odborom za pravosuđe, državnu upravu i lokalnu samoupravu.

Očigledno je da nezavisne institucije za zaštitu ljudskih prava treba da imaju svoje mesto u našem sistemu, jer su važan saveznik državi u težnjama da se stvori društvo u kome će svi biti jednaki, u kome će se štititi ljudska prava, pre svega štititi ljudska prava od državnih organa i institucija koje ih krše.

Istovremeno, one predstavljaju i važan korektivni faktor. Podsetio bih na jedan takav primer, kada su Zaštitnik građana i Poverenica za zaštitu ravnopravnosti reagovali na odredbu Zakona o načinu određivanja maksimalnog broja zaposlenih u javnom sektoru, iz koje je proizilazilo, podsetiću vas, citiram, da ženama po sili zakona prestaje radni odnos ranije nego muškarcima i usvojili smo zajednički zahtev, a Ustavni sud je to proglasio kao neustavno, kao diskriminatorsku odredbu.

Dakle, saradnja, komunikacija, zajednički delokrug nas kao parlamenta, odbora u Skupštini Srbije sa nezavisnim državnim organima uvek može i daje rezultate. O tome koliko se značaja u evropskim okvirima pridaje nezavisnim institucijama za zaštitu ljudskih prava, podsetiću vas, govori i nedavna Rezolucija Evropskog parlamenta od 14. juna 2017. godine, u kojoj se, između ostalog, ukazuje i na značaj nezavisnosti regulatornih tela, uključujući i Zaštitnika građana. Pozivaju se vlasti da u potpunosti zaštite nezavisnost regulatornih tela i da obezbede njenu punu političku i administrativnu podršku njihovom radu.

Naše nezavisne institucije, naši državni nezavisni organi su još uvek mlade institucije i u odnosu na neke druge institucije, da ne pominjem Švedsku koju sam na samom početku svog izlaganja spomenuo, gde švedski ombudsman postoji i konstituisan je još 1809. godine.

Mi u Srbiji još moramo mnogo raditi na jačanju poverenja u te nezavisne državne institucije. Taj proces mora da bude obostran. Zato ja verujem da će novi Zaštitnik građana doprineti tome i da ova institucija i Narodna skupština Srbije budu partneri i budu najbliži saradnici u poslu koji nam je zajednički i da ćemo raditi na tome da svi državni organi rade u najboljem interesu svih građana i građanki Republike Srbije, pre svega štiteći njihova ljudska prava i njihove slobode.

Dakle, SDPS kao deo vladajuće koalicije, naravno, i u danu za glasanje će podržati predložene izmene i dopune, odnosno sastave, personalna rešenja vezana za izbor članova Odbora Agencije za borbu protiv korupcije i Predlog odluke o izboru člana Fiskalnog saveta, kao i Predlog odluke o izboru budućeg Zaštitnika građana. Hvala.
Poštovana predsednice, uvažene dame i gospodo narodni poslanici, SDPS podržava program buduće Vlade Republike Srbije koji je u svome ekspozeu iznela gospođica Ana Brnabić, mandatarka.

O ekonomskom delu programa su govorile moje uvažene kolege iz poslaničke grupe, prof. Mijatović i prof. Marinković. Tako da ću se ja zadržati samo na onom delu u preostalom vremenu koji pripada poslaničkoj grupi od šest i po minuta koji proističe iz programa SDP i što je za nas jako važno, a ima veze sa programom Vlade i sa ekspozeom koji smo čuli.

Reč je o nastavku puta ka EU, saradnji sa zemljama u regionu, ljudskim i manjinskim pravima, socijalnoj pravdi i socijalnoj zaštiti i dijalogu.

Što se tiče nastavka puta ka EU za SDPS on nema alternativu i to ne zbog EU, nego zbog nas samih. Saradnja sa zemljama u regionu, bliska saradnja sa zemljama u regionu, kako je navedeno u naslovu iz dela ekspozea Ane Brnabić, i svakako sa susedima će biti jedan od najvažnijih prioriteta Vlade u narednim godinama.

Za nas je jako važna saradnja sa susednim zemljama, zemljama bivše SFRJ. Zašto? Zato što smo, uvažene kolege i koleginice poslanici, svedoci da danas, 22 godine posle rata, u bivšoj Jugoslaviji se izgovaraju reči mržnje, pa čak i zvecka oružjem. Svim zemljama na tom prostoru prestoji težak zadatak i posao da uče mlade kako se zločini ne bi ponovili. Nikako na ovim prostorima da se suočimo sa prošlošću. Niko neće da spusti loptu. Izgovaraju se takve reči mržnje da je prosto neverovatno kako se niko ne seća kroz šta smo prošli, kroz kakve tragedije, zločine, ratove i nesreće.

Često smo govorili da nacionalne manjine predstavljaju mostove koji nas spajaju, a danas smo svedoci, nažalost, da su oni prepreka i oruđe u rukama neodgovornih ljudi, odnosno neka vrsta monete za potkusurivanje. Poslednjih godinu dana svaki dan bukvalno neko iz država iz bivše Jugoslavije, govori jezikom i prošlosti podiže tenzije, čak se u poslednje vreme i spominju oružja.

Postala je izgleda već navika da se u danima obeležavanja nekih događaja iz prošlosti Srebrenica, Oluja, Jasenovac doliva ulje na vatru. Tada po pravilu dežurne patriote obavezno koriste priliku da pokažu svu mržnju prema drugima. Prekrajanje istorije, veličanje rehabilitacije ustavštva i četništva, podizanje ploča i spomenika osvedočenim zločincima postali su nažalost naša svakodnevnica. Ovih dana se čak prizivaju i ratovi, a kada pogledamo neke naslovne stranice nekih novina mogao bi se steći utisak da je mobilizacija u punom jeku.

Što se tiče dela koji je za nas izuzetno važan o posvećenosti ljudskim i manjinskim pravima, osetljivim grupama i socijalnoj inkluziji, Socijaldemokratska partija je ubeđena da će moći da da i svoj doprinos pre svega u pregovaračkom poglavljima 23. i 24, koja se odnose na najvažnija poglavlja. Neće mi zameriti oni koji najviše vode računa o poglavlju 35.

Naime, reforma pravosuđa, osnovna prava, prava sloboda i bezbednost jesu poglavlja koja se poslednja zatvaraju i u tom smislu je važno za nas da se izmeni Zakon o zabrani diskriminacije pre svega da izvršimo punu usklađenost sa pravnim tekovinama EU, a posebno u pogledu obima izuzetka od načela jednostavnog postupanja definicije indirektne diskriminacije itd.

Potrebno je promeniti i Zakon o savetima nacionalnih manjina. Potrebno je uskladiti i naše zakonodavstvo sa odredbama Istanbulske konvencije, Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, pre svega kroz uvođenje sigurnih kuća, nacionalnih besplatnih SOS kanala.

Moramo usvojiti i zakon o besplatnoj pravnoj pomoći. Moramo izmeniti i dopuniti Krivični zakonik, odnosno krivično delo koje se odnosi na povredu ravnopravnosti na način da se ovo delo može izvršiti ako se zbog seksualne orjentacije ili rodnog identiteta nekom licu ograničene sposobnosti ili uskrate prava ili prava građana.

Više puta smo spominjali i u ekspozeu smo čuli, u programu postoji reč – dijalog, pojam – dijalog. Pored najvažnijeg dijaloga, dijaloga sa Prištinom koji proističe iz Briselskog sporazuma, dijaloga koji je od najvažnije državnog i nacionalnog značaja, za nas u SDPS su važni i dijalog i saradnja sa predstavnicima nacionalnih manjina, dijalog, odnosno socijalni dijalog i saradnja sa našim programskim, odnosno prirodnim saveznicima – sindikatima.

Međutim, dijalog i saradnja države, crkve i verskih zajednica koja stoji u programu Vlade Republike Srbije, mandatarke Vlade Republike Srbije mislim da će predstavljati problem. Zašto? Zato što smo juče čuli od vladike Atanasija sramnu poruku, sramnu poruku koja je upućena Aleksandru Vučiću zato što je poverio mandat, citiram – „nerotkinji i antirotkinji koja je protiv srpske dece“. To je sramota koja vređa ne samo mandatarku Anu Brnabić. To je sramota koja vređa sve građanke, sve žene koje ne mogu da imaju decu.
Završavam predsednice.
Sa druge strane, protivljenje budućoj Vladi od strane jednog bivšeg velikodostojnika Islamske zajednice je takođe prepreka tom dijalogu jer taj čovek još uvek ima presudnu ulogu u Islamskoj zajednici.
Budite sigurni, gospođice Brnabić, da ćete u poslanicima SDPS i u partiji u celini imati iskrenog i odgovornog saveznika na ovom teškom putu.
Zahvaljujem se.

Poštovana predsednice, uvažene dame i gospodo poslanice i poslanici, dozvolite da na samom početku izrazim zahvalnost Čedomiru Jovanoviću, Aleksandru Martinoviću i Gordani Čomić što su u parlament Srbije vratili ono što treba da bude ovaj visoki dom gde su nas poslali građani Republike Srbije. Vratili su pristojnost, kulturu dijaloga, način kako se razgovara, bez obzira da li pripadate ovoj ili onoj političkoj stranci, bez obzira da li ste deo vlasti ili deo opozicije.

S druge strane, žao mi je i stidim se, sramota me je šta smo se sve naslušali u proteklih nekoliko sati rasprave o zakonu o izmenama Zakona o ministarstvima od strane onih koji ne poštuju Ustav, od strane onih koji ne poštuju zakone, od strane onih koji bi da dele građane Republike Srbije, iako su pred zakonom svi jednaki, pa i oni koji imaju drugačiju seksualnu orijentaciju. Dakle, ako na takav način vodimo raspravu, mi otvaramo vrata, mi pozivamo neke neonaciste, pozivamo neke koji su bliži fašističkim pojavama da prema tim građanima, samo zato što su drugačiji, mogu da čine šta im je volja. Mogu i da ih napadaju fizički, mogu da ih zlostavljaju i mogu da ih vređaju.

To je sramota za sve nas jer SDPS i naš predsednik Rasim LJajić se trudi, građani su ti koji o tome sude, da kulturu dijaloga, političke rasprave o svim pitanjima koja se dešavaju u našem društvu vodimo na način da jedni druge ne doživljavamo kao političke neprijatelje, nego kao različite političke opcije.

Kada je reč o zakon o izmenama i dopunama Zakona o ministarstvima, koji je danas na dnevnom redu, uobičajena je praksa, naravno, da se pred sastavljanje svake Vlade donesu i izmene i dopune Zakona o ministarstvima.

Iz iskustva koje mi imamo, najčešće su predložena rešenja odraz stranačkih različitih kompromisa, pogotovo u situacijama kada izabrana vlast nema stabilnu većinu. Predlog ovog zakona koji danas razmatramo ne pripada tom korpusu.

Ovim predlogom zakona u nevelikom broju izmena i dopuna izvršene su samo najneophodnije promene koje se odnose na pravilnije razgraničenje nadležnosti između pojedinih ministarstava.

Predloženo je da se formiraju dva nova ministarstva u oblasti evropskih integracija i zaštite životne sredine, zbog obima poslova koji prerastaju postojeću organizaciju. O tome su govorili i moji uvaženi prethodnici.

U svom izlaganju zato ću govoriti o svim razlozima koji opravdaju postojanje ministarstva za evropske integracije i koji opravdavaju postojanje ministarstva za zaštitu životne sredine.

Glavni razlog za osnivanje ministarstva za evropske integracije je potreba organizacionog objedinjavanja svih subjekata kojima je nadležnost obavljanje evropskih integracija. Mnogo je praktičnije, sa time su se složili i predstavnici opozicionih političkih partija, koliko sam dobro slušao, da se pristupni postupci evropskih integracija vode iz jednog centra, pogotovo u godinama koje nas očekuju kada integracije, to moramo jasno i glasno reći građanima Republike Srbije, ulaze u najtežu pregovaračku fazu.

Kancelarija za evropske integracije formalno se gasi, ali će zaposleni, među kojima ima mnogo mladih ljudi, izuzetnih stručnjaka, nastaviti da rade u ministarstvu za evropske integracije.

U sastav novog ministarstva prelaze i zaposleni iz kabineta ministarke bez portfelja, zadužene za evropske integracije, kao i zaposleni iz Generalnog sekretarijata Vlade, koji su stručna podrška pregovaračkom timu.

Činjenica je da će u ministarstvu za evropske integracije biti objedinjena celokupna stručna elita iz ove oblasti koja na najbolji način može da upravlja tim veoma, veoma značajnim procesom. Brojni su izazovi pred ovim ministarstvom. Neki analitičari, ljudi koji godinama prate događaje koji su vezani za pristupanje EU upozoravaju da će Srbiji na putu evropskih integracija biti potrebna velika energija, jer je stepen razlike koji mi imamo u odnosu na razvijenost država članica EU sa velikim proširenjem koji se desio, setite se, 2004. godine, doveo do fenomena koji se zove zamor od proširenja.

Zbog toga se proces evrointegracija blago usporava, a kriterijumi za pristupanje EU se pooštravaju. To mi kao država i društvo najbolje znamo. Osim toga, našu zemlju naročito usporava insistiranje EU da se prethodno reše i brojni politički problemi. Naša država, nažalost, nema tu privilegiju da se kao neke druge politički stabilne države EU posveti samo preuzimanju i primeni naprednih evropskih standarda, već je uslovljena rešavanjem vrlo složenih i teških političkih situacija. Svi znamo o čemu govorim.

Ogroman rad koji predstoji novom ministarstvu za evropske integracije najbolje ilustruje podatak da Nacionalni program Republike Srbije za usvajanje pravnih tekovina EU za period od 2014. do 2018. godine ima bezmalo 1.000 stranica i tretira sve oblasti društveno-političkog sistema Srbije.

Obavezni deo Nacionalnog programa je i plan usklađivanja našeg zakonodavstva sa evropskim pravom. Utvrđenu dinamiku dužna su da sprovode sva ministarstva, o čemu je već bilo reči, s tim što će posle usvajanja ovog zakona poslove koordinacije, naravno, sprovoditi ministarstvo za evropske integracije.

U formalnom smislu, u susednim državama poslovi evropskih integracija nemaju jednoobrazne organizacione oblike. Podsetiću vas samo da je Hrvatska, npr, u periodu od 1998. do 2005. godine imala ministarstvo za evropske integracije, a kasnije je obrazovala Ministarstvo za spoljne poslove i evropske integracije. Svaka država zapravo samostalno odlučuje o načinima organizovanja svoje vlasti, i to shodno poslovima koji joj predstoje, odnosno koji je očekuju na tom putu.

Kada govorimo o predlogu da se ministarstvo za zaštitu životne sredine odvoji od Ministarstva poljoprivrede, razlozi su takođe opravdani, jer su poljoprivreda sa vodoprivredom i šumama i zaštita životne sredine obimne i široke oblasti, kojima se pridaje velika važnost u procesu evropskih integracija.

U izveštaju Evropske komisije za prošlu godinu, podsetiću vas, u Poglavlju 27, koje nosi naziv Životna sredina i klimatske promene, se konstatuje da je Srbija postigla izvestan nivo pripremljenosti u ovoj oblasti i napredak u usklađivanju politika i zakonodavstva sa pravnim tekovinama EU.

Navedeno je da je Srbija poboljšala strateško planiranje i osnovala Zeleni fond na osnovu preporuke iz 2015. godine. Međutim, na osnovu ovog izveštaja, pred nama, odnosno pred državom Srbijom se postavlja niz zadataka. Podsetiću vas samo na neke značajne. Zahteva se da se uspostavi integrisan sistem izdavanja dozvola u cilju sprečavanja industrijskih zagađenja. Zahteva se da se uspostavi sistem upravljanja vanrendim događajima i prirodnim katastrofama. Zahteva se da se donesu planovi zaštite voda i vazduha. Zahteva se da se zatvore deponije koje nisu u skladu sa pravnim propisima i da se ulože potrebna sredstva u razvrstavanje i reciklažu otpada.

Od Srbije se očekuje, takođe, da primenjuje i Pariski sporazum o klimatskim promenama, koji smo mi u ovoj Skupštini nedavno i ratifikovali. Jasno je svakome da su to veliki i vrlo ozbiljni poslovi koji zahteva puno ulaganja i veliku posvećenost, budući da se u državama EU već odavno naročita pažnja posvećuje očuvanju prirode i zdrave životne sredine. Srbiji je potrebno ovo ministarstvo, dakle, ministarstvo zaštite životne sredine, koje će biti fokusirano na to da se utvrde i primenjuju strogi standardi i da se iskoreni svaki vid bahaćenja, loših navika, čiji smo svedoci, nažalost, bili.

Narodni poslanici SDPS podržavaju i druge predložene izmene i dopune u ovom Predlogu zakona, zato što smatramo da je izvršeno racionalno razgraničenje nadležnosti između pojedinih ministarstava, kao i da dva nova ministarstva pružaju mnogo veće mogućnosti da se poslovi u budućnosti, poslovi Vlade Republike Srbije efikasnije vode.

Pre nego što završim svoju diskusiju, dozvolićete mi i jednu malu digresiju. Naime, i u svojstvu predsednika Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova i u svojstvu čoveka i narodnog poslanika, u svojstvu nekoga ko uvažava i poštuje različitosti i toleranciju svih građana Republike Srbije, dozvolite mi da svim građanima Republike Srbije muslimanske veroispovesti, koji sutra proslavljaju najznačajniji i najveći muslimanski praznik ramazanski Bajram od srca čestitam i poželim im puno zdravlja, sreće i uspeha, kako njima, tako i njihovim porodicama, sa tradicionalnim pozdravom Bajram Šerif Mubarek Olsun. Zahvaljujem se na pažnji.
Poštovana predsednice, uvažena ministarko, predstavnici Ministarstva pravde, uvažene koleginice i kolege, žao mi je, moram na samom početku da to istaknem, što ovaj deo rasprave Javni servis RTS-a ne prenosi direktno, jer je u toku veoma važna utakmica Svetskog kupa u vaterpolu između Rumunije i Srbije. Ali, ja ovo govorim zbog građana Republike Srbije.
Na samom početku bih želeo da istaknem činjenicu da će poslanici SDPS podržati sve predložene zakone koji su na dnevnom redu, iz prostog razloga što smo jako dugo čekali da dođe do ovih zakonskih predloga u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Na samom početku, želeo bih da kažem da je Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, koji danas razmatramo zajedno sa drugim zakonima iz oblasti krivičnog zakonodavstva, nešto što odavno znamo, da nijedan oblik nasilja ne možemo rešavati pojedinačno, da je borba protiv kriminala takva da ona mora biti opšta, a uporište joj daju razvijeni, kulturni obrasci ponašanja i ono što zovemo – razvijena svest o građanskim vrednostima društva u kome živimo.
U literaturi, uvek je dobro da se podsetimo onih koji su mnogo pametniji i koji mnogo više znaju o nama i o temama o kojima razgovaramo i u kriminološkoj teoriji u jednoj veoma važnoj i značajnoj studiji koju je napisala, ja to želim da kažem, zloupotrebljavajući funkciju ovlašćenog predstavnika SDPS, doktorka Zorica Mršević, sa kojom sam imao zadovoljstvo i čast da kao predsednik Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova sarađujem u prethodnih nekoliko godina, govori o međusobnoj uslovljenosti krivičnih dela i sindromu razbijenih prozora.
Ona kaže, citiram, molim da mi se ovo citiranje ne uzme u vreme kojim raspolažem. „Tamo gde polupane prozore niko ne popravlja, gde se đubre neprestano odnosi, a grafite niko ne sprečava i ne uklanja, to je kraj o kome se niko ne brine, a daje se zeleno svetlo vandalizmu i nasilnom kriminalitetu. Nemarnost društva za ma koji razbijeni prozor i ma koji drugi oblik razbijenog prozora označava nedostatak brige za zajednicu i njenu dobrobit i predstavlja signal ranjivosti takve zajednice. Ma koliko puta ponovljeno popravljanje razbijenih prozora, ono mora da bude redovno i stalno. Razbijeni prozori dovode do budućih problema u vidu okupljanja uličnih bandi, pijanaca, narkomana. U osnovi teorije, ovu koju iznosi dr Zorica Mršević, je mala kršenja zakona i prekršaji koji otvaraju put većem kriminalitetu. Otvaraju put i zločinima, jer nivo kriminaliteta uvek ima tendenciju da raste ako se toleriše u svojim početnim oblicima.“ Završen citat, gospodine predsedavajući. Nastavljam sa svojim raspoloživim vremenom.
Nasilje u porodici predstavlja možda najkompleksniji oblik ugrožavanja ljudskih prava i to prava na život, prava na telesni integritet i prava na duševni mir, poštovane koleginice i kolege. Suprotstavljanje države ovom obliku nasilja je otežano pre svega zato što je to nasilje vrlo često u našim slučajevima sakriveno.
Opet se u literaturi, čitamo mnogo toga, spominje stokholmski sindrom, koji označava situaciju emotivnog zbližavanja, nažalost, nasilnika i žrtve, kada žrtva postaje lojalna nasilniku i odbija da sarađuje sa ljudima koji pokušavaju da joj pomognu. Ovakvo ponašanje se obično naziva i javlja u svakoj traumatskoj situaciji koja duže traje kao nesvesni oblik, nesvesni pokušaj žrtve da sama sebi olakša traumu kroz koju prolazi.
Da nevolja bude još veća, pasivnost se ne uočava samo kroz žrtve koja godinama trpi nasilje, već i na strani svedoka koji za nasilje znaju ili nasilje prećutkuju. Zabeleženo je, kao jedan od primera u godinama prošloga veka, u NJujorku je jedna žena ubijena pred 38 pasivnih svedoka. Ubijena je nožem u blizini svoje kuće u napadu koji je trajao 30 minuta, za vreme u kojem se ona aktivno borila za svoj život i dozivala u pomoć. Iz okolnih zgrada samo su nemo posmatrali njenu borbu za život ili su čuli njeno dozivanje ili su dugo ćutali. Ubica je pobegao tek kada je neko povikao da pusti ženu, ali ni tada ovih 38 svedoka nisu odmah pozvali policiju i hitnu pomoć, već sa zakašnjenjem kada je žena iskrvarila.
Ja bih molio neke poslanike, ako im nije interesantno ovo o čemu govorimo, da napuste skupštinsku salu, jer mislim da će za građane Srbije ovo biti jako važno.
Kada se takvim prepoznatim socio-patološkim pojavama, na strani žrtve i svedoka, pridoda i neefikasnost države koja, takođe, vuče nasleđe iz prošlosti i jedne u osnovi patrijahalne i zaostale sredine, gde se o onome što se događa u porodici ćuti, jasno je koliko je sprečavanje takvog nasilja teško. Pretpostavljam da svi znate da govorimo o državi u kojoj živimo, u državi čiji smo poslanici, u državi koju su izabrali građani Republike Srbije.
Naravno, u prednosti su sve one zemlje, posebno skandinavske, koje su mnogo pre nas prepoznale fenomen nasilja u porodici i aktivnim merama, decenijski, već se suprotstavljaju tom nasilju.
Evropski sud za ljudska prava ne dozvoljava da se nasilje u porodici tretira kao porodični problem na koji država sme da ćuti. Evropski sud za ljudska prava u dve presude iz 2009. godine, jedna se odnosi na slučaj nasilja u Hrvatskoj i druga u Turskoj, direktno je stala na stranu da država ima obavezu da uravnoteži pravo na lični i porodični život, sa jedne strane, i pravo na život i zabranu torture sa druge strane. U navedenoj presudi Evropskog suda, utvrđeno je da postoji odgovornost države u slučajevima porodičnog nasilja sa ishodom zbog ne preduzimanja odgovarajućih radnja i mera od strane državnih organa.
Konkretno, poštovane dame i gospodo poslanici, u jednoj od ovih presuda, sud je rekao da je država odgovorna, jer nad licem koje je zbog ozbiljnih pretnji proglašeno pred domaćim sudom krivim i osuđeno na kaznu zatvora nije pravilno sprovedena paralelno izrečena mera obaveznog psihijatrijskog lečenja tokom boravka u zatvoru. Evropski sud za ljudska prava utvrdio je da se lečenje tog lica sastojalo samo od razgovora sa zatvorskim osobljem, od kojih niko nije bio psihijatar.
U presudama ovog suda apostrofira se da zaštita ljudskog života i telesnog integriteta koji sprovodi država preko svojih organa mora da bude stvarna i delotvorna a ne teorijska i iluzorna. Upravo na ovim postavkama da porodično nasilje nije stvar pojedinca, već celokupne društvene zajednice i njenih državnih organa, je i pripremljen ovaj predlog zakona koji vam je Vlada RS uputila.
U članu 11. se kaže da je propisano da državni organi i ustanove su dužne da brzo, delotvorno i koordinisano sprečavaju nasilje u porodici i da pružaju žrtvi zaštitu, pravnu pomoć i psiho-socijalnu i drugu podršku radi njenog oporavka, osnaživanja i osamostaljivanja. U članu 12. se kaže da je propisano da svako mora policiji ili javnom tužiocu da prijavi bez odlaganja nasilje u porodici ili neposrednu opasnost od njega. Bez takvog pristupa nasilje i sprečavanje nasilja u porodici, u skladu sa zakonom, nije moguće.
Na pitanje kako se žrtva nasilja i svi oni koji za to nasilje znaju osnaže da nasilje prijavljuju, odgovor je da moramo ići putem skandinavskih i drugih razvojnih zemalja koje danas imaju visok stepen zaštite ljudskih prava. Taj put je donošenje dobrih zakona, adekvatno odmerena kaznena politika, usvajanje niza protokola sa postupanjem državnih organa koji razmenjuju podatke, podizanje opšteg kulturnog razvoja, životnog standarda i jako je važno i uloga medija. Sve to zajedno mora da se kreće u pravcu podizanja svesti kod ljudi o tome da je život dragocen i da niko nema pravo da nad drugim, pogotovo slabijim bićem, sprovodi torturu.
Verujem da će ovaj zakon otkloniti propuste do kojih je u praksi dolazilo kada je rad nadležnih organa u pitanju. Problem sa kojim se suočavamo jeste taj što se greške i propusti pokušavaju zataškavati, odnosno sakriti.
Bili smo svedoci, poštovane dame i gospodo, pogotovo, posebno uvažena ministarko pravde, da se često ne proverava da li nasilnik ima oružje, a žrtva se upućuje da sama vodi postupak. Čak se dešavalo da su proizvoljno davane ocene i da su u pitanju porodične nesuglasice, pod navodnicima, pod navodnicima verbalni sukobi, pod navodnicima loši bračni odnosi, tako da se i žrtva ne ispituje uopšte, a ostaje uskraćena za stručnu pomoć i podršku.
Sedamdeset i jedan procenat prijava za nasilje nad ženama je okončan usmenim upozorenjem za nasilnika. Podsetiću vas, poštovane kolege poslanici, da je to najblaža moguća zakonska mera, a samo 25% krivičnih prijava je stiglo do faze optužnice pred sudom, a manje od jedne trećine je osuđenih nasilnika završilo u zatvoru.
Inače, odredbe našeg Krivičnog zakonika koje određuju krivično delo nasilja u porodici i srodna krivična dela, kao i odredbe u porodičnom zakonu ni na koji način ne zaostaju za zakonodavstvom u evropskim zemljama.
Ono gde sada jesmo zaostajali jeste slabije koordinisana aktivnost svih organa na otkrivanju i suzbijanju krivičnih dela, i to organizovano u svim sredinama. Upravo u ovom predlogu zakona, koji je danas pred nama, normativno se utvrđuju karike koje nedostaju, a to su, da podsetim, jasno utvrđene nadležnosti policije, javnog tužioca, sudova, centara za socijalni rad, pripremanje obučenih i specijalnih lica u tim organima koji će biti nadležni za postupanje, zatim određivanje lica za vezu u svakom organu radi razmene potrebnih informacija.
Ovim zakonom se uvodi vođenje centralne evidencije o slučajevima nasilja, izrada individualnog plana zaštite i podrške žrtvi.
Na početku sam rekao koliko je važno da se unapredi celokupna oblast krivičnog zakonodavstva, kao i o predlogu zakona o kojem sam do sada govorio. U novom Predlogu zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa o suzbijanju organizovanog kriminala utvrđuju se obavezni oblici saradnje između svih oblika, odnosno organa i organizacija koje raspolažu relevantnim podacima potrebnim za otkrivanje ovih najtežih krivičnih dela.
Rekao bih još nekoliko rečenica o našoj kaznenoj politici. Kazne koje propisuje naše krivično zakonodavstvo nisu blage. Višedecenijski problem imamo u sudskoj praksi. Ako, na primer, za nasilje u porodici sa smrtnim ishodom je propisana kazna od tri do 15 godina, ubici se obično izriče srednja kazna. Sada se sve to malo menja, ali u periodu od pre 10 godina, visina te kazne obično je bila bliža utvrđenom minimumu kazne, što je naša loša praksa.
Bilo je presuda, to sigurno znam, gde je kao olakšavajuća okolnost, pazite sad ovo, kolege poslanici, u presudama naših sudova je bila sledeća: za ubistvo žene u presudi je, kaže, navedena ljubomora, i to ljubomora ne kao motiv ubistva, nego ljubomora kao olakšavajuća okolnost za ubicu, odnosno za počinioca krivičnog dela. Istu kaznu su dobijali oni koji su ubijali ženu i oni koji su proneverili izvesnu sumu novca u nekom društvenom preduzeću.
Ne pravdam proneveru, ali ubistvo i pronevera, složićete se sa mnom, nemaju blage veze sa identičnošću krivičnih dela. Ne zaboravimo da sudija sudi na osnovu zakona, na osnovu utvrđenih dokaza, ali i na osnovu slobodne procene činjenica.
Zašto o ovome sada govorim? Zato što nijedan sudija, ni u podsvesti, ne sme da pravda ubistvo žene time da ga je ona sama, svojim ponašanjem navodno izazvala. Takve stvari se moraju rešavati drugačije, a svakako ne ubistvima. To moramo kao društvo, to moramo kao država, to moramo mi kao poslanici koji su građani Republike Srbije izabrali, jasno i glasno da kažemo.
U tom smislu biće važne specijalizovane obuke koje će biti dužni da završe policijski službenici, a javni tužioci i sudije koji primenjuju Zakon o sprečavanju nasilja u porodici.
Dozvolite mi samo na kraju da kažem još nešto što mislim da je važno. Ovi zakoni, posebno Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, moramo da pokušamo da sprovodimo u delu uz pomoć najvećeg saveznika, bez obzira šta mi mislili o njima. To su mediji. Dakle, naš posao, najvažniji posao je kontrolna funkcija.
Setite se samo izveštavanja medija o tragičnom slučaju silovanja izvesne i ubijene devojčice u Zaječaru. Zaboravili smo. Senzacionalističko izveštavanje, objavljivanje fotografije žrtve, prenošenje najkrvoločnijih izjava, zločinaca i monstruma koje su date navodno u istrazi, ne doprinosi ni na koji način prevenciji nasilja nad decom, a naročito ne doprinosi zaštiti dostojanstva žrtve, njene porodice i javnosti.
Kakvi smo to ljudi postali, poštovane kolege i poslanici, ako mislimo da će objavljivanje detalja iz istrage o tome kako je neki monstrum, pod navodnicima, citiram – i mrtvu silovao trogodišnju devojčicu, kako joj je pocepao utrobu, završen citat, povećati tiraž i doneti zaradu nekom određenom dnevnom listu. Jadan je tiraž koji se pravi nad silovanom trogodišnjom devojčicom.
Nemojte da brojimo žrtve na naslovnim stranicama tabloidnih novina. Hajde da budemo na naslovnim stranicama, uvažene dame i gospodo narodni poslanici. Hajde da radimo svoj posao, zato što upozoravamo državne organe da treba i moraju da rade svoj posao. Hajde da svaki dan pozivamo predstavnike nekih državnih organa koji su nadležni i odgovorni i da ih pitamo – zašto nešto ne funkcioniše. Hajde da podsećamo centre za socijalni rad, policiju, tužilaštvo i sudove. Šta treba da radimo? Šta treba oni da rade? Hajde da preko ovoga zakona i ovih zakona koje ćemo doneti, primenimo najbolju praksu koja se pokazala, na primer, u Zrenjaninu. Hajde da nam saveti i odbori za rodnu ravnopravnost u opštinama koje se moraju i mogu formirati po našim zakonima, zaista postoje i da rade svoj posao.
Nemojte da pričamo o tome kako nemamo novca. Nemojte da pričamo o tome kako je za to potrebna volja. Hajte da radimo nešto što je naš posao. Stalno slušamo da je za nasilje kriv loš zakon, da je loš sistem, da država nije pravovremeno reagovala, itd. U sistemu su živi ljudi, dame i gospod, njima se obraćaju žrtve, jer ti službenici čine sistem i svaki njihov propust u radu mora biti sankcionisan. Ove zakone posle usvajanja, ja verujem da ćemo ih usvojiti zajedno, sa svim protokolima koji idu u praksi, opet sprovode živi ljudi. Najsavršeniji zakoni, to znate bolje od mene, sami po sebi neće pomoći ako se ne primenjuju.
Prema tome, poštovane dame i gospodo, zaključujem, uvažena ministarko, ključno je da se dosledno primenjuju svi propisi i procedure koji se odnose na zaštitu žena od nasilja, a zatim da uvedemo konkretnu odgovornost za nesavestan rad u nadležnim organima, ali takođe je potrebno da omogućimo i normalne uslove za rad institucija. U tome, u vama ministarko, u Ministarstvu pravde, u Vladi Republike Srbije očekujemo najviše moguće saveznike. Ne zato što smo vas mi izabrali, ne zato što smo vas mi kontrolišemo, nego zato što hoćemo da radimo svoj posao. Hvala.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Pozdravljam uvaženog gospodina ministra sa saradnicima. Dame i gospodo narodni poslanici, SDPS ne može prihvatiti ovaj predlog amandmana jer mi smatramo da je pojam Holokausta koji je definisan u Predlogu zakona u članu 3. zadovoljavajući i da ograničava i oslikava period u kome se sve ovo dešavalo, dakle, period Drugog svetskog rata kada je u Srbiji vladao kvislinški režim Milana Nedića i to je nešto što je za nas nepobitno.
Ono što je za nas problem i što smo mi pokušali pre jedno mesec dana i ovde da ukažemo svima u Narodnoj skupštini Republike Srbije jeste da mi imamo u javnosti, rekao bih, stvoren utisak da rehabilitacija nema granica, da i sledbenici koji su ohrabreni i potomci, rekao bih, notornih fašista i kvislinga, su se sada uključili u to što se zove pokretanje postupaka. Imamo i famozni početak tzv. rehabilitacije Milana Nedića.
Kolega Martinović je potpuno u pravu kada kaže da ne postoji sudska presuda za Milana Nedića. Tačno je. Iz toga se još više mi i čudimo kako neki sud može da počne proces rehabilitacije nekoga ko nije bio ni osuđen za neko krivično delo. Baš zbog toga smo mi 14. januara podneli Skupštini Srbije deklaraciju o osudi rehabilitacije pripadnika okupacionih snaga i kvinsliških formacija koji su izvršili ili učestvovali u izvršenju ratnih zločina.
Zašto smo to uradili? Zato što je zakon koji imao, nažalost, Zakon o rehabilitaciji dao to pravo za rehabilitaciju isključivo, poštovane koleginice i kolege, nevinim licima, dakle, onim licima koja nisu bila pripadnici okupacionih snaga, a koja su okupirala delove teritorije Republike Srbije za vreme Drugog svetskog rata iliti u periodu u kome se govori u ovom članu 3. predloženog zakona.
Dakle, taj zakon nije donet da bi se rehabilitovao vojno-upravni-policijski aparat koji je formirao okupator, a na čijem čelu je bio Milan Nedić, odnosno taj zakon se ne odnosi za one srpske državljane koji su rukovodili tim aparatom i koji su odgovorni za progone, deportacije, zatvaranje, ubijanje građana Republike Srbije preko logora, kojih sada neću spominjati, i preko istrebljenja, bukvalno Jevreja, o čemu i pričamo i zašto i raspravljamo o ovom zakonu.
Napomenuo bih još jednu važnu stvar koju mi svi često, čini mi se, zaboravljamo, a to je da se Srbija kao suverena država obavezala i na poštovanje međunarodnih obaveza kada je u pitanju nezastarevanje ratnih zločina. Tako da se i u postupcima rehabilitacije određenih lica koja su, naravno ranije osuđena za ratne zločine, pouzdano, pre svega, mora utvrditi da li su ta lica počinila zločin, da se sudske odluke ne mogu poništavati samo iz proceduralnih razloga, kako se to voli često reći iz usta zvaničnika Višeg suda u Beogradu.
Zahvaljujem se, gospodine predsedavajući, konačno. Zamolio bih vas, da se ne bih dva-tri puta javljao, jer, mnogo je trajala ova razmena i polemički tonovi između mojih uvaženih kolega, pa se možda i zaboravilo da je prva moja replika bila – gospodine Pavićeviću, ja bih vas zamolio da ne prilazite predsedavajućem dok vodi sednicu – na izlaganje Janka Veselinovića, a potom je i uvaženi kolega Martinović mene nekoliko puta spomenuo, imenom i prezimenom, a, naravno, koristiću i vreme ovlašćenog predstavnika da pričam upravo o članu…
Dakle, gospodin Janko Veselinović je, ne znam čime izazvan, Socijaldemokratsku partiju Srbije i njenog predsednika Rasima Ljajića stavio u nekakav kontekst koji, navodno, nema nikakve veze sa antifašizmom. Naprosto, samostalni poslanik Veselinović je bio zlonameran. Socijaldemokratska partija Srbije i njen lider Rasim Ljajić i svi mi sa ponosom baštinimo antifašističke tekovine i tradicije jedinog oslobodilačkog pokreta, partizanskog pokreta, na čelu sa Josipom Brozom Titom. Prema tome, to je njegovo pravo koje je pokušao da na krivotvoreni način predstavi. To je jedna stvar.
Gospodin Martinović je u nekoliko navrata, elaborirajući u tih 25 minuta svoju istorijsku tezu o izjednačavanju Nedića i Josipa Broza Tita, pokušao da stavi u istu ravan te dve osobe. To je naprosto nespojivo i meni je žao što gospodin Martinović, uprkos trudu i tituli koju je dobio od kolege Marijana Rističevića da je za istoričara, on to ima pravo da radi, ali ne na ovakav način.
Ovim bih zamolio da se ne vređamo i da pričamo o istorijskim činjenicama i da se vratimo na član 3. – pojam Holokausta, o čemu i želim da govorim u preostalih 12 i po minuta kao ovlašćeni predstavnik.
Gospodine predsedavajuću, u potpunosti podržavam ovaj vaš stav da se vratimo na temu i da razgovaramo o predloženom zakonu koji predstavlja jedan od suštinskih, vrednosnih iskoraka u poštovanju žrtava i pijetetu prema onima koji su stradali u periodu koji u članu 3. obrađuje predlagač zakona i Ministarstvo u pojmu Holokausta. Koristiću svoje preostalo vreme ovlašćenog predstavnika i neću se više do kraja rasprave ni javljati za reč.
Pošto je ovde, citiram član 3. o kome i raspravljamo, za potrebe ovog zakona Holokaust predstavlja vreme od 6. aprila 1941. do 9. maja 1945. godine, u kome su okupatori i njegovi saradnici na teritorij današnje Republike Srbije sistemski progonili i ubijali pripadnike jevrejske zajednice, uništavali, oduzimali imovini Jevreja, bez obzira na njihovo državljanstvo i jevrejskih organizacija, zasnovano na rasističkim odredbama, propisima i aktima nacističkog režima. Nacistički režim i uloga Nedićevog kvislinškog režima u tzv. konačnom jevrejskom pitanju je istorijski poznato, ali pošto ovaj član 3. govori upravo o ovom periodu, ja bih podsetio da je prvi feldkomandant, koji je bio i komandant Grada Beograda, pukovnik Kajzenberg izdao baš tog aprila 1941. godine naredbu po kojoj se Jevreji izdvajaju od ostalih građana uvodeći tako u Srbiju rasne zakone.
O policiji u Beogradu i Srbiji kaže, citiram: „Policija je ovde, s obzirom na ličnost šefa javne bezbednosti, a reč je o upravniku Grada Beograda i šefu policije Dragomiru Dragom Jovanoviću, u najboljim rukama. U prvim danima svoga rada naredio sam njeno ponovno organizovanje. Njena jačina iznosi 858 ljudi.“ Pukovnik Kajzenberg dodaje kako je policija u mnogim slučajevima najpouzdanije sredstvo za održavanje reda, a njenog šefa Dragog Jovanovića naziva svojim specijalnim komesarom.
Dana 18. septembra 1941. godine, Fon Kajzenberg podnosi izveštaj u kome zaključuje da je saradnja svih nemačkih organa i ustanova sa gradskom policijom Beograda, čiji se broj sada popeo na 1500 ljudi, besprekorna. Vojna žandarmerija je bila nadležna za saobraćajna, krivična i politička pitanja, kao i za pitanja jevrejske imovine. Svakodnevno je sarađivala sa upravom Grada Beograda, kojom je rukovodio Dragi Jovanović. Učešće policije i oružanih odreda Nedićeve vlade, tzv. narodnog spasa…
Molim, nisam vas čuo, oprostite?
Bavimo se pojedincima koji su učestvovali u progonu i uništavanju Jevreja i njihove imovine.
Evo, vraćam se na temu.
Dakle, učešće policije i Nedićevih odreda u racijama i hapšenjima Jevreja imalo je važnu ulogu. U tu svrhu bio je obrazovan i poseban sedmi odsek specijalne policije koji je bio zadužen samo isključivo za Jevreje i Rome. Nekoliko stotina agenata radilo je na registraciji beogradskih Jevreja i Roma, a zatim pružalo pomoć nemačkim vlastima u njihovoj likvidaciji.
Spiskove talaca za streljanje predstavnici nemačkih okupacionih vlasti sastavljali u saradnji sa Dragim Jovanovićem svi, dakle, zajedno, Gestapo, Vermaht, specijalna policija, uključujući ostale domaće učesnike i saradnike i sproveli su jedno od najradikalnijih, pod navodnicima, konačnih rešenja jevrejskog pitanja u Evropi. Gestapo i Specijalna kvislinška policija produžili su aktivnost protiv malobrojnih preostalih skrivenih Jevreja…